Središnje poglavlje Apostolske pobudnice „Dilexi te. Ljubim te. O ljubavi prema siromašnima“ je treće poglavlje pod nazivom „Crkva za siromašne“. To je po obimu najveće poglavlje (br. 35 – 81), a sadržava 46 brojeva.

Kao uvod u ono što slijedi u tom poglavlju papa Lav XIV. ukazuje na želju svojega predšasnika pape Franje, a koju je izrekao papa Franjo tri dana nakon svojega izbora na susretu sa svijetom medija: „Ah, kako bih želio siromašnu Crkvu i Crkvu za siromašne“ (usp. br. 35). Riječ je o želji pape Franje da se u Crkvi više pozornosti posveti siromašnima, što je bilo vidljivo i u njegovu pontifikatu.

Ah, kako bih želio siromašnu Crkvu i Crkvu za siromašne

Iz prvih mjeseci pontifikata pape Lava XIV. je također vidljivo da i on želi ići tim putem, a to je u skladu s Drugim vatikanskim koncilom. Ovdje se, naime, navodi koncilska misao o Crkvi koja gledajući „u siromasima i patnicima sliku svoga siromašnog Ustanovitelja, nastoji olakšati njihovu oskudicu, nastoji u njima služiti Kristu“ (LG, br. 8). Nakon toga u „Dilexi te“ slijede primjeri pojedinih značajnih crkvenih osoba, crkvenih Otaca, svetaca, utemeljitelja pojedinih redova koji su u središtu svojega djelovanja imali upravo koncilsku misao da Crkva u siromasima i patnicima vidi sliku svojega siromašnog utemeljitelja. Taj dio je iznimno zanimljiv i za današnje vrijeme koristan jer pokazuje kako je svako vrijeme „iznjedrilo“ pojedine osobe i zajednice koje su bile istinski znak Kristove prisutnosti u određenom povijesnom trenutku. Mogli bismo reći da je ovdje riječ o svojevrsnoj panorami primjera Crkve siromašnih i za siromašne od njezinih početaka do novijeg vremena.

Siromasi su privilegirani put do Boga

Crkveni Oci, navodi Apostolska pobudnica, su od prvih stoljeća „u siromasima vidjeli privilegirani put do Boga, izvrstan način kako ga istinski susresti. Ljubav prema potrebnima nije bila shvaćena samo kao moralna krepost, nego kao konkretni iskaz vjere u utjelovljenu Riječ“ (br. 39). U tom kontekstu je poznata misao milanskog biskupa sv. Ambrozija: „Ne daješ od svoga kada daješ siromahu, nego mu vraćaš što je njegovo. Jer ono što je zajedničko i dano na upotrebu svima, ti svojataš za sebe.“ (br. 43). Iz perspektive Crkvenih Otaca može se reći, navodi papa Lav XIV., „da je patristička teologija bila praktična jer je stavljala naglasak na Crkvu siromašnih i za siromašne, i podsjećala na to da je evanđelje naviješteno korektno samo onda kada se dotiče egzistencijalnog onih posljednjih, a upozoravala je da je doktrinarna strogost bez milosrđa prazan govor“ (br. 48).

Doktrinarna strogost bez milosrđa je prazan govor

U Apostolskoj pobudnici se dalje navode aktivnosti, pojedine osobe i redovničke zajednice koje su svoje karizme razvijale upravo u brizi za bolesne i siromašne bilo da je riječ o konkretnoj brizi pojedinaca ili pak postupnom ustanovljenju pojedinih karitativnih i dobrotvornih ustanova, bolnica.. Posebno mjesto u tome imaju prosjački redovi, ali i druge redovničke zajednice sve do novijeg vremena i svete Majke Tereze iz Kalkute i brige za migrante… Znakovito je da se u tom kontekstu spominju i pučki pokreti i njihova borba za prava siromašnih i na različite načine izrabljivanih ljudi u današnjem svijetu.

Koja je danas uloga Crkve u svemu tome? Crkva je, naglašava papa Lav XIV. „kao majka koja hoda zajedno s onima koji su u hodu. Gdje svijet vidi opasnosti, ona vidi svoju djecu; gdje se stvaraju zidovi, ona gradi mostove. Crkva zna da je njezin navještaj evanđelja vjerodostojan samo onda kada se pretvara u geste blizine i prihvaćanja. Crkva zna da je u svakom odbijenom migrantu Krist koji kuca na vrata zajednice“ (br. 75).

Navještaj evanđelja je vjerodostojan samo onda kada se pretvara u geste blizine

Nije jednostavno u vremenu u kojem živimo i u načinu današnjega života razumjeti da je bit kršćanske poruke, a onda i djelovanja Crkve, biti uz posljednje i one koji nemaju zaštite.

Biti će važno, kada se prevede na hrvatski jezik, uzeti u ruke ovu znakovitu Apostolsku pobudnicu i pokušati se na njezinu sadržaju inspirirati za naš današnji kršćanski život kako u razmišljanju tako i u konkretnom djelovanju. Treba reći da se današnji život u mnogočemu razlikuje od negdašnjega. Međutim, evanđeoska poruka je trajna za sva vremena. Stoga je u današnjem vremenu, a na temelju evanđeoske poruke, potrebno tražiti nove načine kršćanske autentičnosti kako nas vjernika pojedinaca tako i Crkve kojoj pripadamo, pa tako i naše Crkve u Hrvata.

Foto: Stjepan Baloban

Mons. prof. dr. Stjepan Baloban, pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve i umirovljeni profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.