U lavini informacija i vijesti s negativnim, gotovo grubim predznakom, koje se tiču tema primjerice, novih i starih bolesti i njihovih posljedica, ratnih strahota u susjedstvu, stradanja velikoga broja ponajprije nedužnih pojedinaca pa i čitavih naroda, loših gospodarskih projekcija i bujanja inflacije, svakodnevnih svađa, objeda i vrijeđanja u javnom i medijskom prostoru, čini se da bi povodom nedavno obilježenoga Međunarodnoga prazika rada, 1. svibnja i spomendana sv. Josipa radnika bilo nužno progovoriti o radu i onome što je dobro, što je poticajno i ohrabrujuće, što je pomalo, sasvim neopravdano, ostavljeno po strani. Naime, danas se o radu nerijetko uvriježilo govoriti i na njega gledati kroz negativnosti, teške teme i neugodu, gotovo besperspektivno.

No, rad stvara vrijednosti koje služe čovjekovu samoostvarenju kao i cjelokupnom ljudskom društvu.

Rad kao svjesna i svrsishodna ljudska djelatnost jest određeni napor koji za cilj ima postizanje korisnog učinka. No, rad stvara vrijednosti koje služe čovjekovu samoostvarenju kao i cjelokupnom ljudskom društvu. On je djelatnost, ponajčešće plaćena, koja se postiže uz korištenje duhovnih ili tjelesnih sposobnosti čovjeka i odvija se u okvirima dogovora, ugovora, radnog odnosa i vremena. Bez rada ne bi bilo moguće samoodržanje, razvoj gospodarskoga, društvenoga i kulturnog života.

Značenje ljudskog rada, prema kršćanskome tumačenju, ogleda se u u sintagmama biti jedan s drugim i biti jedan za drugoga. Cilj bilo kojega rada uvijek jest i ostaje čovjek. Iako se u radu i kroz rad čovjek razvija u samom sebi i „sve više postaje čovjekom“ (Ivan Pavao II., Laborem exercens, 9), rad je ponajprije služenje u ljubavi bližnjemu, obitelji i narodu te je stoga plemenit. Ukratko se može reći da rad znači raditi nešto za nekoga. Budući da se rad jednog čovjeka međusobno dotiče i isprepliće s radom drugog čovjeka i plodovi rada otvaraju mogućnost za razmjenu i susretanje osoba te potiču na izgradnju novih odnosa. U toj dinamici rad kao opus humanum – ljudsko djelo ne samo da čovjeku, kršćaninu omogućuje da si priskrbi „kruh svagdašnji“ bez kojeg je život nezamisliv, nego mu omogućuje, također, i da ispunjava Isusovu zapovijed o skrbi za siromašnije bližnje kojima može i mora dati jesti, piti, odjeću, prihvatiti ih kad im je to potrebno, brinuti se o njima i praviti im društvo (usp. Mt 25, 35-36). Prema riječima crkvenog oca, sv. Ambrozija, svaki je radnik „Kristova ruka koja nastavlja stvarati i činiti dobro“ (Kompendij socijalnog nauka Crkve, 266).

Cilj bilo kojega rada uvijek jest i ostaje čovjek.

Radom čovjek potvrđuje svoj identitet čovjeka stvorenoga na sliku i priliku Božju, zajedno s njime upravlja i oblikuje svijet te čini dobre stvari za sebe i druge. Činiti dobro za sebe i druge vodi k jačanju svijesti o dostojanstvu svakog čovjeka. Odnosna dimenzija rada kvasac je buđenja društvene snage za oblikovanje i učvršćivanje općeg dobra. Stoga, treba uvijek iznova ukazivati na vrijednost rada, poticati na zalaganje da rad, prema riječima pape Franje, bude posvuda i za sve dostojanstven te slijediti riječi apostola Pavla upućene zajednici u Solunu u kojima kaže: „Samo vas,
braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama (…) te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate“ (1 Sol 4,11).

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.