Đakovačka katedrala ili „stolna crkva” kako ju je nazivao njezin graditelj Josip Juraj Strossmayer, čovjek koji je uz nju vezan kao svoje najvažnije životno djelo, sagrađena je između 1866. i 1882. godine. Katedrala je posvećena 1. listopada 1882., nakon dugih šesnaest godina, misom na staroslavenskom jeziku koju je služio senjski biskup Josip Posilović. Tadašnja Senjska biskupija imala je pravo služenja te drevne mise, a biskup Strossmayer je smatrao da je Posilović taj s kojim treba započeti život te nove crkve. Kao onaj koji je posvetio katedralu, Strossmayer slavi to Božje jedinstvo crkava, sloge i ljubavi naroda svoga, crkve koja je po mnogočemu posebna u Hrvatskoj, ne samo u sakralnoj arhitekturi nego i iz puno više razloga. Ona je majka je svih crkava u nadbiskupiji. Ona je zadnja katedrala Zapada prema Istoku. U vrijeme kad je nastala, na granici turskog carstva i pravoslavlja, imala je važnu ulogu. Njenu gradnju je Strossmayer vrlo jasno vidio i zacrtao u gotovo svakom kamenčiću.

Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL

Ona je značajna i po tome što je napravljena isključivo hrvatskim, odnosno slavonskim novcem. Danas je teško shvatiti i zamisliti da je takvo što bilo moguće, da J. J. Strossmayer i njegovi suradnici nađu novac za takvu građevinu. Ona je koštala 1,2 milijuna forinti, prema podatcima koje donose Pavić i Cepelić u Monografiji J. J. Strossmayer. Taj je iznos danas teško komparirati. Neki financijski stručnjaci bi to mogli preciznije odrediti, ali u taj iznos treba ubrojiti i sve što je biskupija dala iz svog gospodarstva (od svoje cigle, hrastove građe, itd.) i tada možemo govoriti i o puno većem novčanom iznosu.Katedrala je visoka 84 metra, sagrađena je od sedam i pol milijuna cigla, dva puta pečene. Ta građevina u temeljima ima gotovo 400 velikih hrastovih debala, zbog močvarnog tla, itd. To je veliki pothvat koji je samo izvana koštao jako puno, a tek unutarnje uređenje koje je jedno od najcjelovitijih i najosmišljenijih programa uređenja jedne crkve uopće. Većina crkva je nastajala u različitim razdobljima i opremana u različitim vremenskim razdobljima, međutim, ova je katedrala osmišljena od jednog biskupa i njegovih suradnika.

Napravljena je isključivo hrvatskim, odnosno slavonskim novcem

Čim je došao za đakovačkog biskupa 1850. godine, Strossmayer je krenuo u promišljanje o gradnji nove katedrale. Stara katedrala se nalazila u biskupskom dvoru, danas zatrpanom. Prošle godine su bila arheološka iskopavanja gdje smo mogli vidjeti njezin raniji izgled. Ona je bila u baroknom stilu i nalazila se na mjestu gotičke katedrale koju su sagradili đakovački biskupi u 13. i 14. stoljeću, kada su se s brda kod Sarajeva preselili u Đakovo i tu prenijeli sjedište Bosanske biskupije. Prvi biskup je bio Pansa 1239., to je ta čuvena Bula Bele IV. kada su oni dobili imanje Đakovo i okolicu, a iz 1252., 8. svibnja imamo sačuvan najstariji zapis iz Đakova – biskupski dokument – i znamo da su u to vrijeme biskupi već bili u Đakovu i taj dan je uzet za Dan grada Đakova, grada koji je bez biskupije teško zamisliv i nekada i sada.

Katedrala u Đakovu / foto: djos.hr

Imamo različita tumačenja svih starijih katedrala, koliko ih je bilo, kako su izgledale, ali ono što sigurno znamo da je ta gotička katedrala bila uništena i prije Turaka, da je malo ostalo od nje, a da je barokna katedrala srušena zbog loše statike. Iz stare kripte preneseni su zemni ostatci biskupa na Dušni dan 1882. i položeni u novu kriptu.

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Znamo da je stara katedrala bila okrenuta prema zapadu, kako su inače i bile okrenute stare katedrale, a da je ova nova katedrala biskupa Strossmayera okrenuta prema istoku, o čemu imamo razna tumačenja. No, najvažnije je ono tumačenje koje daje sam Strossmayer 1874. godine u knjizi „Stolna crkva u Đakovu”. Objašnjava da ta orijentacija bila takva zbog samog položaja mjesta odabranog za katedralu. To je bila najviša točka u Đakovu na 111 metara, a s one strane gdje bi bio ulaz od zapada, nalazila se strmina i bilo je nemoguće napraviti ulaz. To su objektivni razlozi i treba se osloboditi drugih raznih tumačenja.

Strossmayer je sebe najviše uložio u katedralu i zato je pozvao najbolje arhitekte i najbolje umjetnike svoga vremena

A osobito nakon 1918., dolazi do iskrivljavanja mnogih njegovih ideja i iskrivljavanja u određenom ključu. Biskup Strossmayer je bio svećenik, biskup koji djeluje u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koji je u tom kontekstu ostvarivao određene političke, crkvene i druge ciljeve, koji je radio jako puno na kulturnom uzdizanju hrvatskog naroda. On je u zemlji koja nije imala prave institucije, kroz gotovo 55 godina gradio sve najvažnije institucije, pomagao umjetnike, davao materijalni temelj za razvitak hrvatske kulture, što nitko nikada nije tako učinio. Nitko nije hrvatskoj kulturi ostavio toliko, ne samo duhovnih, nego i materijalnih temelja. Kad Strossmayer postaje biskup Hrvatska nema ni akademije, Galerije starih majstora, sveučilišta, ne postoje institucije koje mogu svjedočiti o hrvatskoj kulturi i razvijati hrvatsku kulturu, od čitaonica, kulturnih i pjevačkih društava, itd. Ne postoji ni jedno takvo društvo koje Strossmayer ne bi pomogao. Pored svega toga, on je sebe najviše uložio u katedralu i zato je pozvao doslovce najbolje arhitekte i najbolje umjetnike svoga vremena.

Foto: Davor Javorović/ PIXSELL

Inače, gradnja katedrale događa se u kontekstu pokreta koji je krenuo iz Francuske nakon Francuske revolucije i nakon sveg zla koje se dogodilo Crkvi, rušenja mnogih crkava… Dolazi do obnove kršćanskog duha u kojem se obnova katedrala doživljava na poseban način. A Strossmayer je u kulturnom i u duhovnom smislu francuski đak i ta njegova gradnja katedrale ima u temeljima tu ideju da je katedrala vrhunac tog što se može u kršćanskom smislu napraviti. Ona je majka svih crkava i mora ispunjavati cijeli niz funkcija. Ako pogledate njegovu posvetu prva u tom trojstvu sintagmi je Bog – on poklanja crkvu slavi Božjoj prvenstveno, nakon toga „jedinstvu crkava” to je ta ekumenska ideja kojoj je on bio posvećen u cijelom svom djelovanju i „slozi i ljubavi svog naroda”. To je hrvatski narod u kojemu je rođen i to su ta tri glavna cilja koje on želi ostvariti.

Značajno je da je ta katedrala nacionalni projekt, izgrađena je isključivo nacionalnim sredstvima, osim biskupije, Strossmayera i imanja koja je biskupija imala, skupljali su se milodari po cijeloj biskupiji i narod je oduševljeno davao svoje najmanje priloge. Kad je ona otvorena došlo je do nacionalnog oduševljenja, a Izidor Kršnjavi bilježi jednu anegdotalnu situaciju kad jedna đakovačka snaša kaže: „Bože, kako li je u raju kad je ovdi tako lipo!”. I sam Strossmayer kad je završio katedralu zapisuje da mu se učinilo da je iz ove doline suza i nevolja prenesen u dvore nebeske.

Ta gradnja katedrale, to posvećenje, sve što ona sadrži oduševilo je i ljude diljem svijeta. Jedan od dvojice slikara Alexander-Maximilian i Ludwig Seitz, dobio je poziv i od Svetog Oca i u Vatikanu je prezentirao svoja djela iz katedrale naišavši na veliko oduševljenje, a taj je pothvat zabilježen na najvišim razinama crkve. Ocu i sinu Seitz to je otvorilo mnoga vrata u karijeri i dobili su narudžbe diljem Europe. Pokazalo se da je Strossmayer svojim djelovanjem podigao vrijednost i tim umjetnicima.

Mirko Ćurić je objavio dvije knjige o slikama u katedrali Poklonstvo kraljeva i Božić jer je shvatio da ljudi možda ne vide pravu vrijednost pojedinačnih umjetničkih djela, nego se to uvijek gleda u totalu: Strossmayerova katedrala, fresko programi itd. Zapravo bi trebalo promovirati pojedinačna umjetnička djela koja su važna i zanimljiva o kojima je u biskupijom glasniku i sam Strossmayer pisao kako su nastajala.

Osim slikarskog programa, veoma je važan i program oltara. Imamo sedam oltara koji su pomno osmišljeni. Radio ih je uglavnom hrvatski kipar Vatroslav Donegani iz Rijeke. Ovi oltari, osim središnjeg oltara sv. Petra, koji se smatra jednim od najvećih njegovih znamenitosti, tu su i oltari zaštitnika srijemske biskupije sv. Dimitrija i zaštitnika bosanske biskupije sv. Ilije, sv. Ivan Nepomuk, Oltari Ćirila i Metoda i sv. Josipa i Marije. Rađeni su u bijelom mramoru, kvalitetni, iako u umjetničkom smislu možda malo manjeg ranga nego freske, ali riječ je o uspjelim i kvalitetnim djelima. Kao i unutarnje uređenje, dekoracije koje je radio slikar i dekorater Josip Voltolini, dao je katedrali posebnu dimenziju. Ni jedan ukras ni na jednom stupu nije isti.

Katedrala ima i veliku kriptu. To je možda najveća kripta u ovom dijelu Europe u kojoj su bila zamišljena četiri oltara. Međutim, napravljen je samo jedan oltar na kojem se nalazi nadgrobni spomenik biskupa Strossmayera. Prije toga se na tom mjestu nalazio oltar koji su radili Friedrich Schmidt i Hermann Bollé, a bila su zamišljena još tri oltara koji zbog velike vlage nisu realizirani.

Grob Josipa Jurja Strossmayera u kripti prvostolnice sv. Petra u Đakovu / Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Strossmayerova katedrala je zanimljiva i kao simbol svega onoga što se može napraviti, što hrvatska kultura, hrvatski narod, Slavonija može u materijalnom i duhovnom smislu, što je Katolička Crkva u Hrvatskoj mogla napraviti samostalno. Strossmayer je sam odabrao umjetnike, arhitekte, materijale u kojima će graditi…I ta katedrala zaista pokazuje što smo mi kao ljudi, kao narod spremni. Ona je svakodnevno u funkciji, na njoj se vide tragovi jer je preživjela nekoliko potresa i požara…Neke su freske bile oštećene pa su restaurirane. Prije nekoliko desetljeća 1964. i Đakovo je pogodio potres kao ovaj nedavni Zagreb i također je oštećen vrh katedrale. Onda je Lujo Lozica sa svojom ekipom kamenorezaca to obnavljao i tada je dobio narudžbu da izradi Križni put.

Napravio je taj Križni put 1968. u historicističkom stilu toga vremena, u kombinaciji romanike i gotike sa renesansnim obilježjima i bilo je zapravo dosta spora o tome uklapa li se taj Križni put u katedralu. Ali, danas kada gledamo nakon više od 50 godina svjedočimo o jednom vrsnom umjetničkom djelu i smatramo da je zapravo i ono dokaz da ta katedrala može u sebe primiti i nove sadržaje, da može biti obogaćena, a da ne bude narušena njezina cjelovitost.

Danas, kada govorimo o toj katedrali, kada je pokazujemo ljudima, doista možemo govoriti kao o jednom remek-djelu sakralne umjetnosti, univerzalne katoličke katedrale koja zadovoljava sve kriterije koje takva građevina, majka svih crkava u biskupiji, mora imati. Ona ima nacionalni identitet. Na njoj vidimo i neke elemente narodnog folklora, primjerice od poda koji oponaša slavonske ćilime… Ona zadovoljava sve svoje funkcije i pokazala se kao vrhunsko umjetničko djelo kojim se svi ponosimo.