Možemo se zapitati što mi danas možemo naučiti od jedne svetice iz 16. stoljeća? Što nam može reći žena koja se dopisivala s kraljem, plemićima, biskupima, među čijim učenicima primjećujemo ugledne teologe i redovnike, kao i njezine susestre iz samostana i rođenog brata? Što može reći danas mladima učiteljica molitve? Nakon što je bolje upoznamo vidjet ćemo da je vrijeme nije pregazilo. Naprotiv, da je njezina poruka vrlo suvremena i aktualna i za današnjeg čovjeka. Razumije nas jer je na svojoj “koži” doživjela muku i ljepotu molitve i duhovnog puta, uspone i padove, slatkoće i suhoće, piše na mrežnoj stranici Reda bosonogih karmelićanki.

Sv. Terezija od Isusa bliska nam je u traženju osobne vjere i iskustva Boga – u našim unutarnjim borbama između Boga i svijeta, molitve i života, polovičnosti i radikalnosti. U molitvi je pronašla i pokazuje nam pravi put predanja, ljubavi i slobode. Na početku nas ohrabruje da je najvažnije ispravno početi – odlučnom odlučnošću doći do izvora Žive vode, pa makar se to sastojalo u tome da krećemo uvijek iznova, ali i tako idemo naprijed.

Ti si Prijatelj od kojega dolazi svako dobro!

Terezijini spisi o molitvi su uzbudljiva priča o prijateljstvu između Boga i Terezije odnosno Boga i čovjeka. Kada bismo sv. Tereziji postavili pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima: “Što vi kažete, tko sam ja?” (Mk 8,29), ona bi vjerojatno odgovorila: “Ti si Prijatelj od kojega dolazi svako dobro!” (Ž 22,7). To potvrđuje i njezina definicija mislene molitve: “Molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi” (Ž 8,5).

Sve počinje otkrivanjem zamka u nama i Onoga koji u njemu prebiva. Molitva su vrata na koja se ulazi u zamak duše i put do središnje, najljepše odaje u kojoj prebiva Bog. Terezija nam preporuča jednu jednostavnu, a duboku i djelotvornu metodu sabranosti uz koju je i sama naučila “moliti sa zadovoljstvom”.

Potrebno je povući se u samoću, sabrati se, ući u vlastitu nutrinu i upoznati je. Prvo je potrebno ispitati savjest, izmoliti “Ispovijedam se” i prekrižiti se. Nadalje, potrebno je započeti molitvu sa sviješću vlastitoga sinovstva, odnosno u pokajanju i zahvali. “Samospoznaja je kao kruh koji jedemo uz svako jelo… dobro je da pogledate s kime razgovarate i tko ste vi”, misao je sv. Terezije Avilske.

Cilj molitve je doći do intimnog susreta i odnosa s Osobom Isusa Krista!

Potrebno je biti u prisutnosti Krista koji je u nama, otvoriti se susretu, prijateljski razgovarati. To znači u sebi otkriti prisutnost Onoga koji me voli, Isusa u središtu duše. Sv. Terezija Avilska nam poručuje: “Nemojte misliti da ste prazni u nutrini. Bog je u našoj duši koja je poput zamka od dijamanata”. Potrebno je usredotočiti se na Božju prisutnost živom vjerom.

Cilj molitve nije izgovoriti neki molitveni obrazac ili doći do nekog stanja, nego doći do intimnog susreta i odnosa s Osobom Isusa Krista – kroz odgoj za prisutnost, gledanje, govor i osluškivanje. U molitvi se mora dogoditi egzistencijalni susret s Isusom Kristom kroz njegovo čovještvo, otajstva njegova života. Promatrajući Isusa iz evanđelja, Terezija promatra i osmišljava svoju životnu situaciju. Onaj povijesni Isus, postaje njezin živi i prisutni Isus s kojim razgovara kao s prijateljem. To je susret – razgovor koji se ostvaruje u vjeri. “Molitva se ne sastoji u tome da se puno razmišlja, već da se puno ljubi i prema tome činite ono što vas pobuđuje da ljubite”, poručuje nam sv. Terezija.