U Modernoj galeriji u Zagrebu 15. rujna otvorena je Vaša kritička retrospektiva koja pokazuje više od 200 radova nastalih od 1974. do danas. Na otvorenju ste istaknuli da ste u svom umjetničkom radu realizirali sve što ste zamislili. Je li to uistinu tako?

Ta je rečenica izvučena iz konteksta. Govorio sam o tome da kad sam završio Akademiju da je moja životna premisa bila sudjelovati u realnom životu. Dakle, ne biti izrazito galerijski kipar nego doprijeti do svakog segmenta života i doprijeti do ljudi. Na retrospektivi, kada ju posložite, onda vidite jeste li u tim nekim svojim mladenačkim promišljanjima ostali dosljedni sebi ili ne. Daleko od toga da sam napravio sve što sam zamislio. Jednostavno sam ostao dosljedan svojoj prvotnoj ideji kada sam upisivao Akademiju.

Iz postava izložbe – DAMIR MATAUŠIĆ – Kritička retrospektiva, 1974.-2020. Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Kako doživljavate svoju kritički retrospektivu i jeste li zadovoljni postavom koji je napravila Moderna galerija?

Retrospektiva je po samoj etimologiji riječi pogled unatrag. Pogledate sami sebe koliko ste u životu uspjeli realizirati ono što živite. Doslovno. Svoje etičke norme, svoja vjerska uvjerenja, sve ono što čini vaš život i je li taj život utkan u vašu umjetnost. Jednako tako kada pogledate taj svoj opus onda ga možete i osobno na neki način valorizirati. Moderna galerija je predstavila petinu moga opusa i ono što je vidljivo je da je preko 60 posto moga opusa u sakralnim radovima. Kada živite, radite i stalno ste u nekakvom kretanju, onda to ne vidite na takav način. Ono što je za svakog umjetnika interesantno je otvorenje. Nažalost, korona je lišila ovu izložbu otvorenja. Ona je otvorena na način da je rečeno da je izložba otvorena. Ispred sebe nemate lica ljudi s kojima surađujete, radite, nemate lica rodbine, prijatelja, svih onih koji su vas pratili cijeli život, a to je i smisao retrospektive – da se susretnete s tim ljudima, da se s njima suočite, da im zahvalite što su vas pratili cijeli život, da im zahvalite što su vam dali šansu, ali njih nema… Ostanete sami sa svojim radovima i to je nešto što je Covid učinio svima nama, svim vrstama umjetnosti. To je vrlo neobično i vrlo je usamljenički. Ne možete podijeliti radost i dobiti povratnu informaciju od ljudi do kojih vam je stalo.

Zagrepčanima i svim posjetiteljima Zagreba najpoznatiji ste po skulpturi ‘Zagreb pozdravlja’. To je vjerojatno najposjećenije turističko mjesto u glavnom gradu.

Ono što je specifično za tu maketu-skulpturu je da je to jedna od najvećih takve vrste u Europi, s vrlo velikim zahvatom. Obuhvaćeno je 1,65 km kvadratnih, preko 1800 objekata i vrlo je slikovita. Za svakoga tko dođe u Zagreb ona pokazuje kako Zagreb reljefno izgleda i što vrijedi posjetiti unutar te glavne jezgre grada. Do danas ja vjerujem da je to najposjećeniji artefakt, milijunima turista upravo je to polazišna točka upoznavanja Zagreba i naše kulture.

Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL

Autor ste više od 150 kovanih medalja u zlatu i srebru, 36 optjecajnih i jubilarnih apoena Republike Hrvatske, među kojima posebno izdvajam kovanice od 25 kuna. Jesu li te kovanice prve dvanaesterokutne kovane u svijetu?

Kada je izašla, ona je bila prva takva u svijetu. Pokušavala se iznaći forma koja još ne funkcionira nigdje u svijetu u optjecaju i onda se pronašla ta forma dvanaesterokutne kovanice s bimetrom, a to znači da ima drugačiju jezgru. Ona je doista bila posebna. Poslije je bilo takvih kovanica, ali naša je bila prva u svijetu i imala je potpuno originalno rješenje i u formi i u odabiru materijala i u motivima koji su kreirani na njoj.

Kako je došlo do toga da radite kovanice? Jeste li se javili na natječaj ili ste pozvani?

Sve kovanice se rade natječajem. Kovanicu može izdati samo Republika Hrvatska. Raspisuju se uvijek natječaji koji mogu biti javni ili pozivni, ali s obzirom da je medaljera, koji mogu zadovoljiti i likovne i tehničke uvjete u Hrvatskoj malo, obično se rade pozivni natječaji. Sama izrada je tehnički dosta zahtjevna, a mogu reći da se ponekad laserom upisuju neki skriveni kodovi, hologrami, koji su oku nevidljivi. Mi smo na tim “dvadesetpeticama” iskušali te nove tehnologije i mogu reći da to sjajno funkcionira. Motivi su uvijek zadani, jer država propisuje što želi na kovanicama.

 Motivi su uvijek zadani, jer država propisuje što želi na kovanicama. Motive biraju stručnjaci koji proučavaju hrvatsku povijest i kulturu i ti su motivi dovoljno vrijedni za predstavljanje Republike Hrvatske na novčanicama ili kovanicama. Podsjećam da su neke kovanice jubilarne, a neke optjecajne. Primjerice, kovanica od pet kuna sa Senjskim misalom je prva i jedina u svijetu na kojoj je zabilježena glagoljica, ali i spomen na to da smo misu još u davnim vremenima slavili na narodnom, hrvatskom jeziku.

Foto: Marko Lukunić / PIXSELL

 Jeste li već na upisu Akademije znali da ćete se baviti medaljama?

 Da. Imao sam sreću da je moj otac bio vrhunski graver, pa sam već u djetinjstvu upoznao, primjerice, Radovanija, Augustinčića, Janeša, Radauša, zapravo sve medaljere koji su nešto značili. Kad sam došao na Akademiju, mene je zanimala ta mala plastika i smjer medaljera ali toga nije bilo, pa sam s još dvojicom kolega otvorio klasu kod prof. Janeša. Međutim, nakon što smo je mi završili, samo je još jedna osoba to završila i ta je klasa zatvorena.

Kako je Vama kao umjetniku na taj mali komad medalje uklesati sva ta, pa i fizionomijska, obilježja pojedinih lica?

Povjesničari umjetnosti to zovu umjetnošću sitnog zora ili sitnog kadra, i dobro je da je tako. U ovih tridesetak godina na Akademiji vidio sam da se brojni studenti žele upravo tako izražavati i nemaju potrebe za monumentalnim djelima. Međutim, ljudi nisu svjesni da je „lakše“ isklesati kip od pet metara nego napraviti jednu kovanicu. Za jednu jubilarnu ili optjecajnu kovanicu treba otprilike šest mjeseci rada. To je vezano uz to što rad na medalji treba proći kroz puno ruku i brojne stručnjake.

Dotaknimo se i Vašega rada u sakralnim prostorima. Često prosječni vjernik ne prepoznaje što je umjetnik htio poručiti, a i Crkva kao da dopušta puno toga. Međutim, kod Vas je, primjerice u dominikanskoj crkvi bl. Kažotića u Zagrebu ili kapelici đakovačkog KBF-a, vidljivo da se može stvarati i moderno i lijepo. Je li teško naći taj srednji put i mora li sakralni umjetnik biti i vjernik?

Stvarati sakralne teme je zahtjevno, jer se od umjetnika traži jedinstveno i drugačije viđenje tema koje su u crkvenoj povijesti već obrađivale stotine i tisuće autora. Motiv je uvijek isti, a svaki umjetnik nastoji dati osobni pečat. Primjerice, Križni put valja iščitavati više puta. U prvom čitanju to je uvijek pasija, muka. U drugom čitanju, kad ga krenete čitati ozbiljno, dobro bi bilo da vam netko od duhovnika pomogne u tome i protumači biblijske odlomke.

Mi umjetnici često zaboravljamo da sakralni prostor nije izložbeni prostor i da je sakralni prostor predviđen za komunikaciju s Bogom. Mora se poštovati prostor, potom njegovu namjenu i, najprije sa sobom, a potom i s bliskim ljudima, provjeriti osjećaju li se u tom prostoru onako kako bi se trebali osjećati. Primjerice, spomenuta kapelica u Đakovu je iznimno zahvalna za umjetnika jer je građevinski zaokružena, a meni se pružila prilika da je u cijelosti oblikujem, u svim detaljima.

Foto: KBF Đakovo

Prvi Vaš spomenik u javnom prostoru je Privez, postavljen u Omišlju na mjestu na kojem se 2003. godine na brod ukrcao sv. papa Ivan Pavao II.

Bilo je logično obilježiti to mjesto, ali kako se radi o operativnoj obali, nakanio sam postaviti multifunkcionalno obilježje. Dakle, to je i spomenik i privez i bitva i glagoljički spomen i perforirani svjetionik koji noću svijetli. Formiran je kao glagoljično slovo I te nosi više značenja. Za papu Benedikta XVI. 2011. godine imao sam pak čast napraviti zlatni pektoralni križ, s molitvom Očenaša, ugraviranom na glagoljici.

Kakav je status medaljerstva danas?

Medaljerstvo je forma za koju trenutno nema zamjene. Medalja postoji 500 godina i do dan danas nije nađen supstitut za takvu vrstu izražavanja. Najveća dostignuća u kulturi, sportu, politici, znanosti, umjetnosti nagrađuju se medaljom. Uvijek pa i u ovom konzumentskom vremenu kada je materijalno najbitnije, uvijek se dodjeljuje medalja. Ono što je problem svakog medaljera je anonimnost. Baviti se medaljerstvom znači na neki način biti anonimna osoba. Ne možete doživjeti slavu ili neku vrstu medijske pažnje. Ta sva slava pripada čovjeku kojem se ta nagrada dodjeljuje. Vi ste negdje upisani sa svojim monogramom da je to vaš rad i gotovo. Onaj tko se ne može s tim nositi taj se ne treba baviti medaljerstvom. Većina ljudi ne zna da sam kreirao novac ili neku medalju. Ljudi koji su čelnici nekih ustanova i dodjeljuju diplome, ne znaju da sam ja kreirao dekanski lanac kojeg oni nose dok dodjeljuju diplome. Zadovoljstvo mi pričinja činjenica da živim u svim tim segmentima života i da je moj rad prisutan u njima. Kada netko sjedi u crkvi ne promišlja tko je autor, primjerice, zaoltarnog reljefa, nego taj prostor doživljavaju kao svoj, kao trenutak nekog susreta i ugodnosti tog prostora. Baviti se, dakle, ovime čime se ja bavim, podrazumijeva jednu vrstu izolacije i javne neeksponiranosti.