Na 26. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Slavka Vranjkovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe Nuštar. Vlč. Vranjković, između ostalog, ističe: "Vjernik si koji prakticira vjeru. Kako? Pitaj se koliko pridonosiš dobru, vjeri bližnjih. Koga si oduševio da s tobom dolazi na misu? Ne osuđuj, nego djeluj, pokaži, povedi malovjerne da s tobom Boga slave."
I danas, kao i nekad, ljudi u drugima, u zajednici, traže odgovornost za katastrofe koje ih zahvaćaju. Prvo čitanje. Možemo li mi biti odgovorni za grijehe naših predaka, roditelja? U starozavjetnoj izreci: „Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi!“ ima i dio istine. Kakav su nam svijet ostavili? Posljedice su vidljive. No nismo mi odgovorni za sve ove katastrofe, pandemije i ostalo.
Poput Židova nekad, kako to opisuje prvo čitanje, i danas mnogi poistovjećuju sudbinu pojedinca i zajednice. Kasnije, nakon babilonskog sužanjstva, gubi se ideja kolektivne odgovornosti koja bi opravdavala jednaku kaznu za zle i dobre. Naglašava se princip osobne odgovornosti, postavlja pitanje zašto bi sinovi trpjeli zbog grijeha otaca. Jedno je trpjeti zbog propusta starijih generacija i odgovornosti za te grijehe. Trpjeti posljedice mogu i dobri i zli, ali odgovornost je na onome tko je grijeh počinio. Grijesima, propustima svojih predaka nitko se ne može opravdati. Svatko snosi odgovornost za svoje djelovanje.
Mi se kao narod dičimo svojom prošlošću, vjerom svojih otaca, crkvama i samostanima, svecima uzorima. Je li to dosta? Oni su prošlost. Njihova vjera i vjernost ne prenose se genetski. U svakom od nas osobna vjera raste ili pada.
Neće nas Bog osuditi za ono što su drugi činili, nego za ono što mi činimo sada. Svatko će biti suđen prema svojim djelima. U drugom čitanju opomena i pouka za sve nas. Sve se svodi na zapovijed: „Ne osuđuj druge!“ Mi počesto krivnju tražimo u drugima. Oni su bili i nestali, a mi živimo ovaj darovani život. Krist je došao i sve nas prihvatio, bez izuzetka. Nije nas izjednačio u odgovornosti, ali je svakome pružio mogućnost da se ostvari, razvije i procvjeta vjerom. Mi nismo mjerilo i sudci koji prokazuju, osuđuju i upiru prstom u druge. On je želio da se radujemo obraćenju grešnika.
Izraz ‘u Kristu’ sadrži nekoliko načina prihvaćanja: utjeha, ljubazno bodrenje, zajedništvo Duha, srce, samilost. Na sve nas to opominje drugi dio teksta gdje čitamo o Kristovoj poniznosti, poslušnosti, do smrti na križu.
Opis i poticaj. Čime i na koji način nam On to pokazuje? On, vječni Bog, uzima lik sluge u vremenu da nam pokaže kako je služenje drugome karta za nebo.
Evanđeoska poruka. Poput židovskih glavara i mi se razbacujemo velikim riječima. Isus ih zbog toga osuđuje. Jedno su riječi, a drugo su djela, pa ih izaziva primjerima, spominjući život i propovijedanje Ivana Krstitelja i prispodobu o Ocu i dvojici sinova. Tko je od njih dvojice izvršio volju očevu?
Prispodoba je jednostavna, bez duge priče, ima jasno značenje. Pismoznanci i ostali puni su sebe. Isus se očituje pred umišljenim i bahatim poznavateljima Pisma i religioznih propisa kao obnovitelj čovječanstva, kao Riječ Božja. Njih zbunjuje što se oko njega okupljaju oni problematični za mnoge: carinici, sluge režima, bludnice i grešnici svake vrste. Nekad daleki postaju bliski.
Načas nas ovo može zbuniti.
Ne čini li vam se da se on suprotstavlja onima koji su redovito išli u Hram, prinosili žrtve dok su ovi drugi živjeli nepošteno i razuzdano? Čudna je prispodoba o dvojici sinova. Jeste li ju razumjeli? Prvi je sin rekao ocu da ga neće slušati, ali se predomislio; drugi je prihvatio zapovijed očevu, ali ju nije izvršio.
Tko je tu izvršio volju očevu? Lik oca slika je Boga.
Sinovi pokazuju da ne prihvatiti volju, ne znači odbiti ju; pogubnije je prihvatiti, ali ju ne održati. Isus im tim pokazuje da se lik sina koji je prihvatio odnosi na njih. Iako žive religioznim životom, ne vjeruju Ivanovu navještaju, a povjerovali su oni rubni. Nisu odmah spremni da se obrate, odluče na vjernost. Očito je da biti vjernik traži budnost, zauzetost u spoznaji Krista. Zar je dovoljno što su mnogi nazovikršćani kršteni, primili sakramente, a ne prepoznaju Isusa u okupljanju na nedjeljnoj misi? Vjerski susreti postali su dio običaja. Hvala Bogu da nisi među takvima. Nisu na pravom putu oni koji dijele ljude: „Mi smo dobri, oni zli; mi pravedni, oni nepravedni!“ Jedan od sinova obećao je da će ići, a nije. Potom je ispunio volju očevu. Drugi je pogazio obećanje. Tko je tu važniji?
Isusova je poruka drukčija. U čemu je stvar? Najprije trebamo povjerovati da smo mi pred Bogom svi sinovi. Bog svojom djecom smatra sve ljude – i pobožne, i poslušne, i prkosne. Svakom se obraća sa „sinko“ i šalje ih u „svoj vinograd“ – Crkvu – da riječ, obećanje, pretvore u djelo. Sve nas poziva za svoje suradnike. Što koristi Bogu reći da idemo, da smo primili sakramente? Ostati na riječi vjernosti i simbolima vjere, obredima dva-tri puta godišnje, nije nikakva vjernost Bogu. Nisi među takvima, zar ne?
Bog ne voli glumljenu vjeru, običajnu, u koju nije utkano srce.
Ne osuđuj, nego djeluj, pokaži, povedi malovjerne da s tobom Boga slave.
Obraćenici su čudo. Ispunjavaju redovito, ne samo ponekad, crkvene zapovijedi. Nije im svejedno. Drugi su im izazov. Nisu u duši mirni, znatiželjni su i istražuju dok se ne obrate. Kad dođu u zajednicu, boje se znatiželjna pogleda i osude. „Sad su došli, a gdje su bili prije?“ U vinogradu Božjem svi smo mi na ispitu vjernosti. Vjernik si koji prakticira vjeru. Kako? Pitaj se koliko pridonosiš dobru, vjeri bližnjih. Koga si oduševio da s tobom dolazi na misu? Ne osuđuj, nego djeluj, pokaži, povedi malovjerne da s tobom Boga slave.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Slavka Vranjkovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.