Godišnja Ultreja Kursilja i zlatna misa vlč. Andrije Vrane održat će se u nedjelju, 27. rujna u zagrebačkoj crkvi sv. Mati Slobode. Program počinje u 14:30, a zlatna Misa je predviđena u 16:30. Bio je to povod za razgovor s vlč. Andrijom, duhovnim voditeljem Malog tečaja kršćanstva – Kursilja te subsidijarom u župi BDM Žalosne u Zagrebu/Špansko.

Vlč. Andrija, čestitke od srca na 50 godina služenja Bogu i ljudima! Mnogi Vas već poznaju, najviše kroz Mali tečaj kršćanstva – Kursiljo, željeli bismo od Vas saznati one manje poznate pojedinosti. Najprije, 50 godina svećeništva je iza Vas, koja Vam je prva misao kad se osvrnete unatrag, na čemu ste najviše Bogu zahvalni?

Hvala Vam za čestitku. Prva misao mi je bila: zahvala. Odlučio sam za tih 50 godina, godinu dana – hodati u zahvalnosti.

Zahvalan sam za skladan brak i ljubav roditelja. Često smo pjevali, većina nas i svira. Sad se već natječemo tko će svirati  na obiteljskim feštama. Otac bi na dvorištu uvijek nešto fućkao. Tako je Gospodin stvarao atmosferu, ozračje u kojem ću moći čuti Poziv. Zahvalan sam i za i primjer mame koja je oprostila susjedu, koji bi nas, da je mogao, utopio u kapi vode. Zahvalan sam i za Poziv koji je stigao!

A gdje sam ga čuo? U kupeu vlaka… Kako? Slušajući razgovor o novcu i ženama, vidio sam da nisu zadovoljni, jer se trajno nadmeću, dokazuju i nadvikuju. Kad sam tu situaciju u vlaku usporedio s mojom kod kuće, vidio sam veliku  razliku.

I došlo mi je pitanje: tko može tim ljudima iz kupea omogućiti da budu zadovoljni?  I kao da čujem odgovor: Samo svećenik. Očito direktori i učitelji to ne mogu. I to sam doživio kao poziv. Ali, kako, pa nemam osnovni alat za to zvanje. Jako mucam. Dođi i pokušaj, čuo sam.  I ja pokušao. Iako sam uvjetno primljen, meni je to bilo dovoljno. I kasnije je moj svećenički život pun odgovora na taj poziv: Pokušaj.

Gospodin je postupno liječio  moj govor, moj kompleks manje vrijednosti, liječio je povučenost. Dugo godina, dok nisam shvatio da moram više šutjeti, kako bih mogao druge, ali i Boga, slušati. U slušanju je ključ razumijevanja. U šutnji se događa  jedinstvo.

Vlč. Andrija Vrane

Na 3. godini studija teologije gotovo ste odustali od puta svećeništva, no onda se dogodila jedna prekretnica u Vašem životu?

Da, i na bogosloviju sam uvjetno primljen. No na trećoj godini teologije događa se kriza u kojoj sam se 6 mjeseci pitao jesam li za svećenika? Sve mi se činilo beživotno; molim, a kao da govorim naučene fraze, na Misi se osjećam  statistom, na Pričest, idu svi – idem i ja, nemam teškog grijeha. Ali to mi nije bilo ništa različito od doručka koji je slijedio. Ne želim o Kristu pričati ili prepričavati evanđelje. Nije to priča koja uspavljuje… Pa sam mislio – možda je to znak da nisam za svećenika. I baš u takvoj unutarnjoj muci i preko te patnje i zbog tog hendikepa dospijevam u Beč (ne bih nikad studija u inozemstvu bez toga vidio, niti jezika naučio, niti vidike proširio ). A onda mi Gospodin priredi u Beču iznenađenje.

Pozvan sam na kursiljo. Za taj sam mu poziv posebno zahvalan jer tu se događa prekretnica u mom životu. Na tom tečaju ja sam doživio da je Krist ŽIV, da moje nije prenositi znanje o njemu, nego iskustvo: Vidio sam ga – živ je, radostan je, tu je, mogu biti s njim na per tu. I nasta duboka radost i opuštenost. Počeo sam tada svirati gitaru. A vjerojatno je i ta opuštenost pomogla da je i s govorom krenulo naglo na bolje. Tako mi je Gospodin riješio dvije važne stvari: rješio krizu – da li dalje u svećeništvo i omogućio „alat“ da mogu prenositi njegovu poruku radosno. Oslobodio me mucanja.

Mlada misa vlč. Andrije Vrane / Foto: Privatni album

Često ste isticali da su upravo svjedočanstva laika ta koja Vam pokazuju koliko je Krist živ i koliko mijenja živote ljudi?

Da, upravo po svjedočanstvu laika na kursilju vidio sam da oni prenose iskustva susreta s Njim, iskustva gdje je Bog u njihovom životu zahvatio,  gdje je pomogao, gdje su mogli reći: Hvala Bogu. A to su činjenice. To nije priča,  tu se vidi kako je Gospodin u pojedinom životu prisutan, nešto čini, djeluje, i kako rješava i ono što drugi ne mogu. Vjera počiva na činjenicama Božjih zahvata. Učimo ljude prepoznavati takve znakove Božje prisutnosti i djelovanja Duha svetog u njima. Iznenade se i obraduju. Tu počinju obraćenja. – te i sami drugima govore o tim iskustvima.

Mnoštvo je Vaših propovijedi izgovoreno u proteklih 50 godina, ali svaka je drugačija, i svaka je bila protkana živim svjedočanstvima. Ljudima je to jako privlačno, mogu se poistovjetiti sa življenim Evanđeljem u konkretnom životu?

Isus je rekao: Došao sam da imaju život… Moja trajna preokupacija u naviještaju i propovijedima jest: Koliko će života iz tih riječi, iz te poruke, poteći. Ali tako, vidio sam, ljudi i mogu najprije osjetiti blizinu Božju i njegove zahvate kad ih mogu provjeriti na sebi. Oslobađajuće je, kad čujemo i poslušamo Isusa, da pustimo da kiša pada pravednima i nepravednima; da kukolj raste zajedno sa pšenicom u nama, i da ga se tek onda možemo prihvatiti sa svojim dobrim i manje dobrim stranama.. A tako onda i druge.

Previše smo opterećeni grijehom kojeg moramo čistiti… Čini mi se da u naviještanju odviše počinjemo od Adamovog grijeha, umjesto od Adamovog usklika: Evo je! Pokušavam približiti Isusa koji je s nama bio u svemu jednak, osim u grijehu. Pa stoga nastojim osluhnuti što bi on učinio kad bi se našao s nama u bolesti,  s nama u sukobu, s nama  kad smo napušteni, kad nas je zadesila rastava, kad nas djeca ostave, kad kroz smrt doživimo gubitak, kad nas snađe žalost. Nije bez razloga rekao blago ožalošćenima! Ja trebam tu poruku učiniti razumljivom i pokazati ljudima kako se može prihvatiti i kako, kad se prihvati, ta Riječ – postaje tijelom, oživljava i unosi radost, tj svijest da je sve u redu. Kad je dvojici na putu u Emaus rekao – na njihovo tuženje, trebalo je tako biti. I da bude ubijen i da teći dan uskrsne! On im je protumačio – zašto je trebalo tako biti. Zato mene treba da ja to sada protumačim, ali i iz svog života posvjedočim kako mi daje život, živahnost, ideja, ali i načina i snage da ih provedem. Na moju mladomisničku sličicu sam zato i stavio moto iz GS 38 (Gaudium et spes, pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, op. a.): Krist Isus snagom svoga Duha već djeluje u srcima vjernika, nadahnjujući ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi poboljšati životne uvjete na zemlji.

Uspomena s mlade mise / Foto: Privatni album

Bilo je sigurno i padova, progona, nerazumijevanja, križeva… Kako ste se s njima nosili/borili?

Kad sam rekao da bih išao u sjemenište, neki su me bodrili: Idi, idi, barem nećeš morati raditi. Valjda su mislili na fizički rad. Ili pak ostavljamo takav dojam, da ne radimo, ne znam. Svakako, bilo je padova, progona, prevara, kleveta, rakova, nerazumijevanja. Dugo, dugo bih o njima mogao pričati. Kad sam se zauzimao za djecu u mom župnom stanu u Oborovu, bio sam oklevetan. Kad sam morao napustiti Emaus u Hrv. Leskovcu – dvije godine nisam dobio dekret. Razmišljao sam da li otići u Njemačku, da li otići kući, jer očito nikome ne trebam. I niz događaja: Kad smo obnavljali novi Emaus na Krapnju – toliko se toga poduzimalo da odemo.  No, moje je iskustvo da sam bio podizan, nošen, da sam osjetio takav mir – koji nije posljedica umirujućih sredstava, niti nečije zaštite ljudske, već jedino Božje.

A znam, i to mi mnogi potvrde, da se mnogi mole, žrtvuju, poste, kako bi se mogle kušnje prevladati i da se može sačuvati radost. Preko mnogih je Gospodin pokazao svoju ljubav i brigu te me hrabrio da ne budem zabrinut. I pokazao je da ih rješava. Pa zato i ovim putem  izražavam im duboku i srdačnu hvalu.

Jedan od prvih susreta Kursilja na Krapnju / Foto: Privatni album

Vjernike koji su Vam povjereni poučavali ste da naglasak nije na tome kakvi su već tko su, Božja djeca. Kada ste u svom životu prihvatili tu istinu najprije o sebi?

Na kursilju već u prvoj temi o tom govorim. To mi je bilo otkriće na kursilju.

Da, temeljno pitanje nije kakav sam. Nego tko sam. Tek kad na to pitanje dobijemo odgovor, možemo se suočiti s pitanjem kakav sam. Ne možemo se mi mijenjati samo na temelju uviđanja svojih slabosti. Jer, najčešće iza pitanja kakav si, stoji prigovor: nisi dobar, trebao bi se mijenjati.

A kako ću se mijenjati, ako ne prihvaćam sebe i ne volim sebe, jer mi rekoše – nisi dobar. Zato valja pitati onog od koga potječem – tko sam. To mi ne roditelji ne mogu odgovoriti – jer mi oni rekoše, dobili su me. Kao da su rekli time, pitaj Onog tko nam te dao. I pitao sam ga! I odgovorio je: Ti si moj, ti si moj ljubljeni sin. I da to zagarantira, nastanio se u krštenju  svojim Duhom u mom srcu. To je odgovor na pitanje tko sam. A time je odgovorio na moju čežnju: biti voljen. Jer Duh je izvor ljubavi i ne moram strahovati hoće li me drugi ljubiti. Da, ljubljen sam i prije nego su me roditelji voljeli.

Pa, kad se dogodi da oni to ne mogu, On veli: Ako te i mati i otac ostave, tebe ja ostaviti neću. A to mi onda daje sigurnost da se mogu prihvati, zavoljeti – i tada u istini vidjeti kakav mogu kao njegov sin biti. Tada su moguće promjene jer ne moram ih ja svojim snagama proizvoditi, već to radim u suradnji s njegovim Duhom koji je i svjetlo i snaga – da ono što uvidim da treba mijenjati da to njegovom snagom i provedem.

U Vašem pastoralu često ste u prilici razgovarati s ljudima koji Vam iznose svoje životne križeve, neki su od njih preteški za nošenje. Mnogima ste ipak uspjeli pokazati na Krista. Možete li nam posvjedočiti najsnažnija iskustva? Kako je Gospodin preko Vas djelovao?

Ostanem mnogo puta iznenađen kako Gospodin nalazi putove do ljudske duše. Našao je jednog kockara, koji je u 15 godina sve prokockao… Nakon kursilja zgužvao je listić i više nikada nije otišao u kladionicu ili kockarnicu.

Mnogim braniteljima doslovno je spasio život.

Alkoholičar, izmjerili su mu i 5,4 promila alkohola u krvi, nakon kursilja nikad više nije osjetio potrebu za alkoholom.

Jedan policajac vršio je nasilje nad ženom i djecom, često su vani noćili. Ili ga nisu smjeli u kući dočekati. Iza kursilja – molio ih je za oprost i sada je on taj koji obitelj okuplja na  molitvu.

Bračni par pred rastavom… Sve su korake već poduzeli, ostalo je još mirenje službenim putem, raspitali su se i nije li možda brak i crkveno nevaljano sklopljen… Nakon razgovora i ispovijedi otišli su zagrljeni. Nekidan sam dobio njihovu poruku “Zagrljaj traje”.

Ovisnici o pornografiji, drogi, kladionici, postaju novi ljudi. To su uistinu zahvati koji nisu ljudski, već Duha Božjega. A kad ljudi to osjete, više ne mogu natrag. Jer su osjetili koliko je lijepo živjeti s Bogom.

Vlč. Andrija Vrane / Foto: Privatni album

Biti Kristovim svećenikom najljepša je i najteža stvar. Gdje crpite snagu?

Glagol “crpiti” govori o naporu. Iscrpljen biti. Ja nemam dojam da se iscrpljujem. Kad sam umoran, stanem. Kao s autom na crpki. On toči, prelijeva se. U izobilju. Na meni je ušutjeti i biti otvoren. Otvoren biti – znači biti iskren, biti to što jesam, ali moći i vidjeti djela Njegova. Ne pripisujem sebi ništa, jer mi je toliko puta pokazao da on rješava, da on vodi. Moje je osluškivati. Da, tako “crpim snagu” da osluškujem što mi ima reći. Da sagledam kako vodi, da mu kažem “hvala”. A svaka hvala i zahvala je nova obdarenost. Svaka obdarenost uklanja strahove – kako dalje. Svaka zahvala čini me bezbrižnim i malim. A to su dostatni razlozi za biti radostan. Posebno sve to doživljavam u Euhaaristiji. Ne mogu podnijeti da je netko rekao misu, ili da svećenik samo čita. Pa to je događanje, slavlje…

Svećenik živi za Boga i za svoj narod. U Vašem slučaju je to stvarno tako…

Ostavio nam je oporuku: Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio. Nije rekao ljubite mene, kao što sam ja vas.

Sjećam se posjeta Majke Terezije Caritasovom domu u Oborovu 1978. god. Oko njezinog auta okupila su se sva djeca. Ona nije žurila ni u crkvu ni na ručak. Svako to dijete pogladila je po kosi, svakoga je pogledala u oči. Ta žena je vjerovala da je u toj djeci Isus.

vlč. Andrija Vrane, o. Ante Gabrić i Majka Terezija / Foto: Privatni album

Da, učio sam ljubiti – od najmanjih. Od Caritasove djece. Doživljavajući kako je evanđelje trajna ponuda same ljubavi i sam se punio njegovim Duhom. A on je ljubav. I tako sam vidio da se može davati, da se može davati od  vremena, a da se ne osjeti manjak ili gubitak, da se može slušati satima, a da se ne osjeti potreba za pričanjem. Slušanjem bivam obogaćen osobom. Pa kako je ne bih volio. I tako iz dana u noć.

Divna je gesta prinošenja darova u euharistijskom slavlju na koju potičete, prinos svega onoga s čime se borimo, ali i prinos našega srca…

Vidim da je najveća tajna vjere ostala skrivena. Ali nije ona tajna za to što se tu nešto skriva,  već otkriva preko simbola najveću ljubav – koja ide do predanja života. Da bi nam se Gospodin mogao predati,  trebamo mu dati na dar ono – u čemu želimo osjetiti njegovu prisutnost: Kruh i vino – ali ne samo te mrvice, to su samo znakovi.  Zato smo po II. Vatikanskom saboru pozvani staviti u taj kruh i vino: obitelj, brak , rad, radosti i tegobe. Zašto? Jer u predanom daru Gospodin dariva nama samog sebe. Kad Gospodin uđe u obitelj, brak… onda se događa i naša preobrazba.  Ta tako i molimo: Preobrazi nas u ono-g koga smo primili. Ispunjeni istim Duhom, ujedinjeni u isto tijelo, postajemo i međusobno bliži. Tu je korijen pravog zajedništva – a onda i zauzetosti da njime nahranimo i druge.     

Što vjernike očekuje u ovu nedjelju, što se događa na godišnjoj ultreji, što je ona zapravo (za one koji nisu upoznati s Kursiljom)

Očekuje ih zadivljenost. Divljenje nad spoznajom – kako Gospodin po nama malima izvodi svoja velika djela. Pa ćemo, barem ona vidljiva, spomenuti. Što čini preko cijele godine na dvadesetak  tečajeva za krizmanike, što čini u župama koje su otvorile vrata kursilju. Kakvo li zajedništvo nastaje, koje sve inicijative zaživljuje, koliko radosnijih euharistija, koliko nakon njih druženja, koliko međusobne pomoći. Svaki dan netko preporuči u molitve nekog. Očekuje nas međusobni susret,  ali i slušanje svjedočanstava – kako mladih tako odraslih. Očekuje nas Gospodin da blagoslovi rad i naše zajedništvo – crkvu. Očekujemo da vidimo one od Osijeka do Mostara. Sve je to čisti dar jednih drugima. Očekujem da se zadivimo kolika nam velika djela čini ON kad smo zajedno.

Cijeli razgovor s vlč. Andrijom Vranom poslušajte ovdje: