Blaženu Djevicu danas slavimo kao Gospu Žalosnu.
Ovaj se spomendan u našem narodu naziva i Žalosna Gospa. Njime nam Crkva želi posvijestiti da život Blažene Djevice, iako je bila Majka Sina Božjega, nije bio samo radost i milina, već je Gospa za svoga života iskusila i mnoge tuge i žalosti. Tako joj je navijestio već starac Šimun kod prikazanja u Hramu, proričući da će joj mač tuge i boli probosti srce.
U umjetnosti se ovaj spomendan prikazuje tako što se slika Marija kojoj sedam mačeva probada srce ili se oko Marijina lika u medaljonima prikazuje sedam njezinih tuga ili trenutaka boli: Šimunovo proroštvo o maču, bijeg u Egipat, kada se dvanaestogodišnji Isus izgubio u Hramu, susret s Isusom na križnom putu, Njegovo pribijanje na križ, skidanje s križa te polaganje Isusova tijela u grobnicu.
Čini se da su pobožnost razmatranja Marijine boli prvi započeli redovnici serviti u trinaestom stoljeću te se uskoro, na njihov poticaj, počela širiti pučka pobožnost Žalosnoj Gospi. Sveta je Stolica u sedamnaestom stoljeću servitima dopustila slaviti blagdan Gospe od sedam žalosti, što se uskoro proširilo najprije po južnoj Italiji, a potom ga je papa Pio VII., nakon oslobođenja iz Napoleonovog sužanjstva, 1814. godine proširio na cijelu Crkvu.