U subotu 5. rujna, oko 4:45 ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije počeli su se okupljati vjernici iz triju velikogoričkih, ali i iz župa Velikogoričko-odranskog dekanata, kao i iz susjedne Sisačke biskupije i grada Zagreba. Rijeka hodočasnika po 29. put krenula je izreći zahvalu Majci Božjoj što je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih razaranja.

Prije 29 godina, 3. rujna 1991., mons. Josip Frkin, ondašnji župnik velikogoričke župe Navještenja, dao je zavjet Mariji ako njezinim zagovorom Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja, da će vjernici pješice hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i natrag. Marija je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu, a vjernici su zavjet ispunili hodočasteći do Bistrice i natrag 26. i 27. rujna 1992. Na kraju tog zavjetnog zahvalnog hodočašća neki su vjernici pitali hoće li se hodočastiti i nagodinu. I tako je Velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj postalo tradicionalno.

Foto: Ilija Zrno

Nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova župnika Norberta Ivana Koprivca kolona hodočasnika krenula je za križem, kroz mrak, put Kobilića i kapele Majke Božje Karmelske gdje su izmolili jutarnji Angelus. Ove godine, uz župnika Koprivca i kapelana Tonija Potrebića, pješačio je i župnik velikogoričke župe bl. Alojzija Stepinca velečasni Luka Brešić.

Uz zahvalu i vapaj u srcu, a molitvu i pjesmu na usnama, hodočasnicima su dva sata hoda do Ščitarjeva, gdje su ih na ulazu u mjesto dočekali konjanici – mladići obučeni u uniforme kakve su nosili vojnici rimske Andautonije, prošla kao tren. Kao i brojnih prijašnjih godina, domaćini ovog drevnog antičkog grada pripremili su hodočasnicima doručak koji su im nudili s osmjehom na licu. Ove godine, zbog specifičnih uvjeta izazvanih koronakrizom, hodočasnicima su podijeljeni lunch paketi.

Foto: Snježana Kirinić Grubić

Nakon doručka hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, oni srednje dobi i stariji, poznati i manje poznati Velikogoričani – nastavili su dalje za križem autoputom. S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici, netko po prvi, netko deseti, a netko po dvadeset i deveti put, nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta u Mariji Bistrici. Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima. Nakon odmora u Soblincu slijedio je put prema brežuljcima Kašine i Laza. Umorni, ali radosni hodočasnici stigli su u bistričko Svetište oko 15 sati, iako su vjernici nastavili pristizati još dugo nakon toga. Uslijedio je pojedinačni pozdrav Majci Božjoj Bistričkoj, ove godine, zbog epidemioloških uputa, malo drugačiji.

Vrijeme do središnjeg događaja hodočašća – euharistijskog slavlja – hodočasnici su ispunili pristupajući sakramentu ispovijedi, odmarajući i okrepljujući tijelo ili pak moleći Križni put uspinjući se na Kalvariju.

Foto: Snježana Kirinić Grubić

Crkva na otvorenom bila je ispunjena mnoštvom vjernika, onih koji su pristigli pješice kao i onih koji su automobilima došli kako bi sa svojim obiteljima sudjelovali na euharistiji. U zajedništvu sa svećenicima Velikogoričko-odranskog dekanata misu u 18 sati predvodio je preč. Domagoj Matošević, rektor svetišta Majke Božje Bistričke.

Foto: Snježana Kirinić Grubić

Svoju propovijed preč. Matošević započeo je osvrćući se na Lukino evanđelje o Isusovom hodočašću s roditeljima u Jeruzalem, povezujući ga s velikogoričkim hodočašćem. Napomenuo je kako je Sveta Obitelj hodočastila u Jeruzalem svake godine i bilo im je to hodočašće važno. “I naša hodočašća važna su za naš život, posebno za naš duhovni život. I vi, dragi velikogorički hodočasnici, idete na ovo hodočašće već 29. put. Zahvaljujete za dar mira, slobode i vašeg zajedništva. Postajete dio tradicije i povijesti ovog svetišta. Koliko se bogatstvo krije u ovom svetištu jer su toliki došli i duhovno ga natopili! Hodočašća nam puno znače jer su ona slika našeg života. Najljepši trenutak je kad nakon višesatnog hoda, od ranih jutarnjih sati, dođete i ugledate baziliku. Neki hodočasnici tada počnu plakati i dožive mistično iskustvo jer su došli do cilja. Ljudski život bez cilja nema smisla. Cilj nam daje svrhovitost života. Možda vam je bilo teško, možda biste i odustali da niste imali cilj – doći do Marije Bistrice. U životu mi kršćani imamo cilj – ljubiti Boga i bližnjega svim srcem i umom. Hodočašće je trenutak kad molimo Gospodina da nam pokaže cilj života, da nam osmisli korake i da budemo radosni.”

Foto: Snježana Kirinić Grubić

Foto: Snježana Kirinić Grubić

Nakon euharistije hodočasnici su se u privatnoj pobožnosti s Marijom oprostili ophodom oko oltara.

I ove su se godine s radošću u organizaciju hodočašća uključili dobrovoljci – redari. Iako je bio veliki posao osigurati vjernike, posebice duž autoceste, službenici Policije, Hrvatskih cesta i autocesta, odradili su to s poštovanjem. Posebnu brigu i ljubav u ovo hodočašće uložili su vjernici zaduženi za medicinsku skrb, saniranje žuljeva i drugih ozljeda, kao i djelatnici Hitne službe, Saniteta i velikogoričke taksi i vatrogasne službe koji su neumorno prevozili onemoćale.