Preljub u vidu izvanbračnog intimnog sjedinjenja samo je vanjska manifestacija svih ranijih izdaja koje je osoba dala sebi i svom bračnom partneru i znak je ozbiljne krize u braku. Ona vrlo rijetko nastaje slučajno, a ako se i dogodi kao rezultat nedostatne kontrole, trenutne slabosti, “opijenosti” zavodljivim, najčešće u tom okviru i ostaje. Ovu razinu prevare stručnjaci nazivaju čista fizička indiskrecija i stava su da ju je mudro prešutjeti. Ali, ako osoba svjesno i s namjerom “bježi” od svog partnera/ice da bi zadovoljstvo, utjehu, razumijevanje, potvrdu sebe i slično našla u drugoj osobi, govorimo o višestrukoj prevari koja može prerasti u dvostruki život. U knjizi Kada se dobri ljudi upuste u preljub, autorica Mira Kirshenbaum navodi sedamnaest različitih vrsta ljubavnih afera. Spoznavanje razloga zbog kojih se osoba upustila u preljub prvi je korak u razotkrivanju sebe i pokušaj “nadoknade štete” koju smo učinili sebi, svome bližnjemu i Bogu. Ne postoji opravdanje za izdaju. Izvanjske okolnosti, nutarnja stanja, nerazriješeni konflikti, potisnute frustracije i kompleksi ne mogu opravdati čin izdaje, ali mogu potaknuti osobu na razračunavanje s njima, piše Hrvatsko društvo bračnih i obiteljskih savjetovatelja.   

Pod krinkom slobode, krivotvori se perspektiva života. Razvod braka kao temelja obitelji problem je i za par, i za obitelj, i za društvo, i za Crkvu

Muškarci češće varaju, ali ni žene bitno ne zaostaju

Preljub kao oblik izdaje partnera/ice u braku postoji otkada postoji i brak. Na preljub se oduvijek gledalo kao na negativnu pojavu i osuđivalo ga se kao nemoralan čin. Unatoč tome, stopa bračne nevjere je u porastu. Žene su se počele izjednačavati u nevjeri s muškarcima. Razvojem tehnologije definicija intimnosti se promijenila. Očekivanja od partnera/partnerice su previsoka, velika odgovornost se stavlja na romantičnu vezu. S povećanjem socioekonomskog statusa i autonomije žena, razlika u preljubništvu se smanjuje. Osim lake dostupnosti (prilike za nevjeru), negativne emocionalne, fizičke i pravne posljedice nevjere su umanjene. Poruke koje društvo nudi kroz društvene objave, novinske naslovnice, filmove, serije, knjige na nevjeru žene ne gleda osuđujuće. Zapravo, pod krinkom slobode, krivotvori se perspektiva života. Razvod braka kao temelja obitelji problem je i za par, i za obitelj, i za društvo, i za Crkvu.

Prema istraživanjima, postotak preljubnika je 23%, a preljubnica 19%. Drugim riječima, svaki četvrti muškarac i svaka peta žena varaju svoje bračne partnere. Riječ je o ispitanicima koji su priznali nevjeru. Zanimljivo je da 42% ispitanika vjeruje da su šanse da netko nekog u braku vara vrlo velike, a samo njih 5% misli da bi i sami mogli biti prevareni.

Postoji li nešto u ljudskoj prirodi što čovjeka nagoni na ovako nerazumno postupanje?

U istom istraživanju iz 2015. navodi se i podatak da je 32% preljubnika vezu ostvarilo posredstvom interneta, društvenih mreža i stranica za upoznavanje. 23% muškaraca kao motiv navodi seksualni užitak, odnosno nezadovoljene seksualne potrebe. Žene pak navode kako su partnere upoznale uživo, na mjestima okupljanja i zabavama, a kao motiv upuštanja u izvanbračnu vezu u 28% slučajeva navode emocionalno nezadovoljstvo i manjak komunikacije s bračnim partnerom.

Emocionalna nevjera

Žene smatraju kako je emotivna prevara gora od fizičke, dok muškarci imaju sasvim suprotno mišljenje. Peggy Vaughan, autorica knjige Mit monogamije: osobni priručnik za oporavljanje od veza, kaže da je emocionalna nevjera veza s osobama suprotnog spola koju nastojite sakriti pred bračnim partnerom. Iako tu nema seksa, postupno se javlja ovisnost o osobi koja pruža ono nešto što u braku nedostaje, dolazi do nesvjesnog udaljavanja od bračnog partnera/ice, osjećaji se isprepliću i skrivaju tu emocionalnu vezu zbog čega se osjeća krivnja koja stalno raste, postupno se gubi nadzor i stvara se sve dublja osjećajna veza tako da emocionalna afera može vrlo lako prerasti u fizičku, odnosno ljubavno-seksualnu aferu.

Znanost je pokušala dati odgovor i o osobnostima koje su sklone preljubu kao i osobinama vezanim za sklonost nevjeri. Što se tiče osobina, samo su se tri pokazale značajnima za sklonost nevjeri, a dvije za veću vjerojatnost da ćemo biti prevareni

Biološka, mentalna i psihološka podloga nevjere

Temeljem ovakvih nalaza, neminovno je zapitati se postoji li nešto u ljudskoj prirodi što čovjeka nagoni na ovako nerazumno postupanje. Helen Fischer, profesorica antropologije koja je godinama proučavala preljub i nevjeru, tvrdi da postoje biološke i mentalne sklonosti preljubu. Navodi kako ljudski mozak ima dva sustava – jedan regulira romantičnu ljubav i privrženost, a drugi goli spolni nagon. Uobičajeno je da su ta dva sustava povezana, pa osjećaj privrženosti prema partneru sputava nastanak požude prema drugoj osobi. Ukoliko ova dva sustava nisu snažno povezana, pojedinac doživljava požudu prema nekome s kim nije emocionalno povezan, ne vodeći računa o osjećajima stalnog partnera. Istraživanje na 552 para blizanaca koji su bili u braku upozorilo je na ulogu vazopresina, točnije gena koji regulira njegovo lučenje. Ljudi koji imaju samo jedan primjerak gena za vazopresin manje su skloni prevari od onih s dva jednaka gena. Oni koji imaju dupli gen za vazopresin u većoj su opasnosti da dožive krizu u braku ili vezi, a time i da počine preljub. Naravno da to ne znači da će ga nužno i počiniti. Čovjek je, unatoč genetskim uvjetovanostima, slobodan, i u ime “višeg cilja” sposoban postojeće teškoće nadići.

Najgore što se može dogoditi jest uplitati druge osobe u međusobne sukobe

Znanost je pokušala dati odgovor i o osobnostima koje su sklone preljubu kao i osobinama vezanim za sklonost nevjeri. Što se tiče osobina, samo su se tri (od preko stotinu proučavanih) pokazale značajnima za sklonost nevjeri (narcisoidnost, manjak savjesti, psihoticizam), a dvije za veću vjerojatnost da ćemo biti prevareni (emocionalna nestabilnost i svadljivost).

S pravom, dakle, možemo reći kako nije pronađen nijedan dokaz da postoji neki gen, hormon, trauma ili karakteristika osobnosti koja će posve sigurno dovesti do nevjere partnera ili nevjeru sigurno spriječiti. Prevara je, kao i vjernost, uvijek stvar izbora.

Neovisno hoćemo li u vezi ostati ili ne, nevjeru je dobro oprostiti. Opraštanje nam donosi mir

Što i kako nakon bračne nevjere?

Iako znakovi nevjere postoje od ranije, otkriće prevare uvijek je bolno. Osoba koja je prevarena muči se pitanjima vezanim za svoju osobnu vrijednost, motive i razloge preljuba, osobnu odgovornost za gubitak veze. Osjećaj krivnje, sumnja u vlastiti izbor, negativan doživljaj sebe, upitnost vlastitih stavova i uvjerenja, pored povrijeđenosti, samo su dio osjećaja koji se javljaju u ovoj fazi. Tu su i izrazito negativni osjećaji prema partneru (gađenje, bijes, mržnja, osvetoljubivost…) kao i ljubavniku/ljubavnici. Savjest progoni i osobu preljubnika. Ukoliko postoji iskreno kajanje za nanesenu povredu i obostrana želja da se veza obnovi, usponi i padovi emocija traju nekoliko mjeseci. Dobro je da su, u ovoj fazi, partneri i fizički odvojeni kako bi neometano mogli raditi na proradi vlastitih emocija. Najgore što se može dogoditi jest uplitati druge osobe u međusobne sukobe. Pomoć stručnjaka može uvelike olakšati ovaj proces. Namjesto dodatnog traumatiziranja negativnim mislima, treba se usmjeriti na djelotvorne strategije suočavanja sa stresom, afirmirati se kroz kreativan i smislen rad, reaktivirati zanemarene hobije i interese te otkrivati novu/novog sebe.

S vremenom dolazi do postupnog smirivanja emocija i uspostave komunikacije. Ova faza je ispunjena razgovorom o razlozima nevjere i zanimanjem za bračne probleme koji su udaljili bračne partnere. U ovoj fazi vrlo je važno učiti razgovarati. Bračni dijalog izgrađuje brak i otkriva ono skriveno u partnerima, njihovu najdublju intimu. Važno je znati slušati, provjeriti razumijevanje izrečenog, pružiti podršku. Slijedi izgradnja povjerenja, a ona traži utemeljenost na djelima. Nije dovoljno reći, važno je učiniti ono što je dobro, ispravno, što osnažuje.

Oprostiti ili ne?

Neovisno hoćemo li u vezi ostati ili ne, nevjeru je dobro oprostiti. Opraštanje nam donosi mir, rješavamo se razornih misli i osjećaja, a drugima iskazujemo našu vjeru u njihovu mogućnost promjene. Za istinsko opraštanje potreban je veliki ljudski napor i Božja milost. Potrebno je osloniti se na Boga koji jest ljubav da bismo uistinu ljubili. Stoga, oslonite se na tu Ljubav da biste uistinu ljubili!