Pater, Vaš je svećenički poziv neobičan, posvetili ste život otvaranju kapelica danonoćnog klanjanja u cijelom svijetu, kako je došlo do te misije? 

Sjećam se kako su žene spontano bacale marame na tlo kad bih prolazio kroz kapelu s pokaznicom. Kakva vjera!

Danonoćno klanjanje je donedavno bilo “rezervirano” samo za zajednice posvećenog života, tu stvarnost Crkve živjeli su samo redovnici i svećenici. Novost koju donosi misija danonoćnog klanjanja  je da tu stvarnost Crkve sada mogu živjeti i nositi vjernici laici. S tom inicijativom se krenulo nakon II. Vatikanskog koncila, u polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća misiju je započeo pater Martin Lucia, svećenik Kongregacije Presvetih Srdaca Isusova i Marijina. Krenuo je sam, a potom je osnovao zajednicu kojoj i ja danas pripadam. Sve je počelo u Sjedinjenim Američkim Državama, a to je ljudima uvijek iznenađujuće, no Amerikanci su vrlo predani katolici i tamo ima mnoštvo kapelica, preko 500. Nakon Amerike misija se proširila na Filipine i ondje je otvoreno nekoliko stotina kapelica. Zanimljivo, u Koreji smo otvorili preko 100 kapelica. Koreja nije katolička zemlja, ali kršćanstvo raste, katolici ondje rastu! Djelovao sam i u Argentini odakle i sam potječem, potom u Meksiku, ondje su vjernici jako odani. Meksikance mogu, iako su tako kulturološki različiti, usporediti s Poljacima i Hrvatima po vjeri. Znate što me osobito dirnulo, u kapelicama oni nikada ne okreću leđa Presvetom sakramentu, kad izlaze iz kapelice izlaze licem gledajući u Gospodina, to je odlika veoma poniznih ljudi. Sjećam se kako su žene spontano bacale marame na tlo kad bih prolazio kroz kapelu s pokaznicom. Kakva vjera!

Misiju ste nakon Meksika proširili u Europom?

U Španjolsku sam stigao 2003. godine. Otvorena je prva kapelica, doduše nešto slično osnovao je sv. don Ivan Bosco u Tibidabu, no ipak nije isto. Odande sam pošao u Italiju, Rumunjsku, Hrvatsku, Mađarsku, Poljsku, Austriju… Prošle godine bio sam u Švicarskoj i Nizozemskoj.

Azija je nevjerojatna, primjerice Koreja i Kina, zemlje u kojima je na snazi veliki progon katolika danas gore za Krista

Prošli ste cijeli svijet otvarajući kapelice i govoreći o klanjanju, svakako ste relevantni za odgovoriti nam na pitanje:  kad se razmotri stvarno stanje “na terenu” – u kakvom je duhovnom stanju Europa? 

Ako kažemo Europa mi nužno moramo govoriti o zemljama u Europi jer primjerice Španjolska i Hrvatska se uvelike razlikuju. Jednu stvar možemo sa sigurnošću reći; neke su zemlje zapale u religijsku hladnoću. Primjerice, u Španjolskoj je religioznost u velikom padu, nema uopće mladih ljudi u Crkvi. Italija nije što je nekada bila, ali nije tako daleko otišla kao Španjolska. O zemljama poput Nizozemske neću ni govoriti, ondje ima puno hereze, sinkretizma, protestantiziranja katoličke Crkve, ali vidio sam ondje i mlade ljude koji se bore, traže, odlučuju se za Isusa u Presvetom sakramentu, nema ih mnogo, ali traže i bore se.

Amerika, Azija i Afrika su sada preuzele vodstvo pred Europom i danas one izgaraju za Krista. Azija je nevjerojatna, primjerice Koreja i Kina, zemlje u kojima je na snazi veliki progon katolika danas gore za Krista.

Možda gore baš zbog progona? 

Da, mi smo se u Europi već naviknuli na Crkvu, na dostupnost mise i blizinu crkava. Ne samo to, značajan faktor je i ono što zovemo prosperitetom, život iz snova – način života u kojem imamo sve, ništa i nikoga ne trebamo, ne trebamo Boga. Znanost nam daje sve što želimo. To nije san, to je noćna mora. Jedna od dobrih strana koronavirusa je da su ljudi u posljednje vrijeme prodrmani iz tog sna.

Mislite li da nam je COVID 19 otvorio oči?

Što smo vidjeli kad je nastupio virus? Strah! A strah vam je proporcionalan s nevjerom. Što više straha manje vjere, što više vjere manje straha. Ljudi su preplašeni. U mnogim zemljama zatvorene su crkve. Ljudi ne idu u crkvu kao da je to jedino mjesto na kojem se možete zaraziti virusom, ljudi od straha neće ući u crkvu, ali će se družiti u kafiću pored crkve.
Moramo biti vrlo oprezni kakvu poruku takvim postupcima zatvaranja crkava šaljemo našim vjernicima!

Što učiniti, a ostati odgovoran? 

Poljski biskupi su sjajno postupili. Nisu zatvorili crkve već imaju više dnevnih misa kako bi se mogao uvijek održavati dovoljan razmak. Mi jako dobro znamo tko će nas štititi i spasiti – Gospodin.

Iznenađujuće je kako smo reagirali, je li reakcija povlačenja naroda iz crkava i zatvaranja bila doista izazvana strahom od bolesti ili nas je zatvorio strah od krivice? 

To je strah, kako god okrenete. Da, bio je prisutan i strah Crkve – ako učinimo ovo ili ne učinimo ono oni će nas optužiti. To je strah od optužbe, to je ucjena, ali mi se ne možemo dati ucijeniti, jer sjetimo se tko optužuje? Pa to je Đavao, on optužuje braću našu! Mi ćemo činiti ono što nam je činiti.

Pater Justo Lofeudo s prijateljima

Imate više no zanimljiv životni put. Kako ste osjetili svećeničko zvanje i prepoznali karizmu da posvetite život klanjanju?  

To je Božji poziv. Poziv se razaznaje tek kad pogledate život unatrag i tada mnoge stvari postanu logične. Poziv se dogodio mnogo ranije, no ja nisam odmah shvaćao na što sam točno pozvan. Gospa, naša Majka Međugorska, bila je za mene ključna, pozvala me u klanjanju. Zanimljivo, mnogi će vam nakon hodočašća u Međugorje reći da im je od svega klanjanje ostalo najznačajnije u srcu.

Zamislite, kad je emitiran taj intervju otvorile su se tri kapelice danonoćnog klanjanja kao plod našeg razgovora. To je za mene bio životni preokret

Odlučujuće za prepoznavanje moje karizme, moje životne misije, bilo je upoznavanje s patrom Martinom Luciom (koji je započeo s otvaranjem kapelica danonoćnog klanjanja). Naime, vodio sam radijske emisije u Argentini i netko mi je predložio da intervjuiram tog svećenika. Ništa nisam znao o njemu, ali pozvao sam ga u goste. Za mene je to bio ključan trenutak u životu, u tijeku tog intervjua nešto me duboko dotaknulo. Dok je govorio sve je u meni gorjelo da je baš ovo o čemu on govori ono što ja želim raditi. To je bila moja karizma! Zamislite, kad je emitiran taj intervju otvorile su se tri kapelice danonoćnog klanjanja kao plod našeg razgovora. To je za mene bio životni preokret, znao sam da je to to i ništa drugo osim toga nije za mene. Bilo je više nego uvjerljivo ono što je govorio, to je bila moja istina. Iako nisam to rekao – ja sam toga trenutka konačno našao što sam tražio!

Koliko dugo ste tražili?

Vjerojatno cijeli život. Mnogo godina i puno puta sam tražio izvan Crkve. Još kao dijete govorio sam svojoj majci da osjećam prazninu u prsima, nekakav vakuum, nisam mogao to objasniti. Kasnije, u mom profesionalnom životu postigao sam sve, imao sam sjajnu karijeru, novac, putovanja, vožnju prvim razredom i hotele s pet zvjezdica, ali – nije mi bilo stalo do toga. Imao sam sve, ali ostala je tu ta jedna praznina, nešto je snažno nedostajalo, ostao je uvijek prisutan taj vakuum i nije ga moglo ispuniti ništa od onoga što sam živio. Kada sam bio na vrhuncu što se tiče dobi i karijere rekao sam sebi – vidiš kako brzo napreduješ, ideš samo naprijed i još više i uvijek naprijed, ali – što dalje? Postat ću predsjednik cijele kompanije. I što onda? I što nakon toga? To neće ispuniti moj vakuum. Stoga, mnogo sam godina znao što ne želim, ali nisam znao što želim. Sve do tada. Ovaj intervju bio je službeni početak mog obraćenja.

Koliko ste godina imali? 

48 godina.

S koliko ste godina zaređeni za svećenika?

Zaređen sam u  58. godini. Sad mi je 79 godina! Da, mnogi mi ne vjeruju kad me susretnu i kažem koliko mi je doista godina, no samo im posvjedočim da ova snaga dolazi direktno od Boga.

U 79. godini vi bez ikakvih poteškoća nastavljate put svijetom? 

Tako je, sve do posljednje minute moga života. Dok Gospodin ne kaže – sada stani. Pa ja sam toliko vremena izgubio, moram sve nadoknaditi.

Kako je izgledalo vaših 48 godina bez svijesti o Kristu? 

Užasno! Kao dva različita života. Ja sam se rodio tek kad sam upoznao Krista. Ja sam tražio Boga, ali tražio sam ga u filozofiji, u ontološkim principima, u različitim disciplinama, u čitanju i pisanju bilješki – ispisao sam čak 11 bilježnica bilješki, a Bog je bio tako milostiv i milosrdan prema meni i govorio mi – nećeš me tako pronaći. Točno je ono što je rekao Pascal – bog filozofije nije Bog spasenja. Ono što me konačno odvelo k Bogu bilo je Međugorje.

Kako ste došli do Međugorja?

Živio sam tada u Italiji, u Veroni, ondje sam upoznao čovjeka koji je organizirao hodočašća u Međugorje, radio sam tada za Ujedinjene Narode kao inženjer konzultant. Potom sam preselio u Bergamo i ondje je neki drugi čovjek imao mali kombi i svakoga dana preko puta mog stana iz njega na razglas oglašavao da se Gospa ukazuje u Međugorju. Ja ništa nisam znao, ni tko je Gospa Međugorska, ni kako se izgovara Međugorje, ali ta stalna prisutnost Međugorja gdje god bih pošao me potaknula da odem do crkve, osjećao sam ondje neki mir. Potom sam naletio na oglas o Međugorju u novinama, ušao bih u metro i netko bi mi uručio poruku iz Međugorja…. razmišljao sam zašto me to Međugorje, zašto me Gospa tako prati. Srce mi je razmišljajući govorilo da je ono što se ondje događa istina. Na koncu sam se odazvao na hodočašće, netko je odustao od puta i ja sam dobio mjesto. Međugorje je bilo točno ono što sam trebao, vratio sam se izmijenjen. Molio sam, postio. Ondje sam primio svoj poziv, ali nisam ga znao odmah prepoznati, kako sam i rekao.

Bili ste kemijski inženjer?

Da, više od 20 godina. I iskusio sam sve plodove uspjeha u tom poslu i sve plodove visokih pozicija. Volio sam svoj posao, ali meni to nije bilo dovoljno, posao ne može biti smisao života. Smisao mog života je bilo potpuno posvećenje.

Posebno ste vezani za Gospu?

Da, odavno sam se posvetio Gospi, ali poseban trenutak se dogodio u trenutku mog ređenja. Kad je biskup položio ruke na mene posvetio sam svoje svećeništvo Gospi i ono pripada njoj kako bih bio sav i svet za Krista. Ona je meni sve. U Međugorje idem stalno, neplanirano, usputno…. Ona nam je tako blizu, svima nama. Sveci su nam tako blizu! Gospodin je tu.

Svaki dan  ste pred Presvetim sakramentom?

Slatka je to dužnost, svaki dan minimalno 2 sata ja i moja braća provodimo pred Presvetim sakramentom. Mi smo svećenici koji donose klanjanje drugima. “Dođite k meni”, to je Njegov poziv i onda ono što primimo kod Njega nosimo ljudima. Ono što smo dobili u kontemplaciji nosimo drugima.

Znamo li mi kako biti pred Presvetim sakramentom? Često se vjernici požale kako im je sat vremena klanjanja predugo ili im postane dosadno, ne znaju što bi radili, što savjetujete?

Prije svega savjetujem; ako mislite da vam je sat vremena previše samo zato – jer je previše, jer ćete zuriti uokolo po kapeli – uzmite si dva sata! Nećete više misliti na vrijeme. Možete činiti mnogo stvari no najvažnije je da učinite – NIŠTA. Kod klanjanja je najvažnije da pustimo Gospodina da radi na nama. Vrijeme koje provodite pred Presvetim je vrijeme transformacije. To se ne primjećuje, baš kao kad ste izloženi pod suncem, htjeli vi to ili ne izgorjet ćete. Ista stvar se događa na klanjanju. Vi ste ondje iz vjere i iz ljubavi, bez obzira što je ta vjera možda vrlo mizerna i ljubavi je malo, ali – ondje ste i Bog radi na vama. Mi smo u zabludi kad mislimo što moramo učiniti, kad mislimo da mi trebamo moliti ili govoriti pred Presvetim, najvažnije je – ne činiti ništa. Ne upadajte u zabludu da gubite vrijeme. Ovdje aktivnost nije na vama nego na Gospodinu. On radi. Vi uklonite zapreke i pustite ga da radi. Zapreka je buka: unutarnja i vanjska tišina se mora postići; misli, brige… sve isključite, predajte se Gospodinu.

Možete moliti krunicu u tišini, slaviti Gospodina Psalmima, čitati Riječ Božju, obaviti lectio divina – jer On vam govori, odgovorite mu na temelju Riječi. Možete moliti tako da tražite nešto za sebe, zagovarajte za druge. Izvršimo zadovoljštinu – to je vrlo važno, onako kako je tražio anđeo od pastirčića u Fatimi: klanjajmo se za sve uvrede nanesene Gospodinu, svetogrđa i ravnodušnosti. Molite za grešnike. Samim time što ste ondje sjetite se da će mnogi susresti Gospodina, zbog vas će vrata ostati otvorena.

Životi se mijenjaju kad se u svoj duhovni život uvedemo klanjanje?

Da, jer niste vi oni koji nešto činite nego vas Gospodin mijenja. Događaju se prave preobrazbe!
Sjećam se jedne djevojke koja se zaplela u sotonizam i izašla iz toga. Svaki dan je išla na misu, ali imala je stalno nekakvu mržnju u očima, bila je jako ljuta na svećenike, moj prijatelj svećenik joj je rekao da počne s klanjanjem, dao joj je u zadatak da svaki dan provede sat vremena pred Presvetim sakramentom u klanjanju. Vidio sam je nakon 3 mjeseca. Njezine su oči bile poput janjeta, čiste. Bila je potpuno promijenjena! Tko je napravio posao, tko ju je potpuno oslobodio? Gospodin. Samo boravak pred Njime. Mi pogrešno mislimo kad se uvjeravamo da mi moramo nešto govoriti ili raditi, samo ušutite i budite tamo. Primit ćete nadahnuća, ideje, razlučit ćete ono što niste mogli sami… Držite se Euharistije, klanjanja, Marije, krunice…i nema straha za vas, poručuje p. Justo za HKM.