Oko 415. godine sveti je Augustin šetao plažom za vedroga, sunčanog dana. Bio je frustriran radom na onome što je poslije postalo poznato kao jedan od njegovih najvećih naučiteljskih doprinosa Crkvi, “De Trinitate” ili “Trojstvo” pa je uzeo predah. Bio mu je potreban svježi zrak kako bi razbistrio um.

Šetajući plažom, susreo je dječaka. Pjegavi dječak odlučnog pogleda trčao je između mora i malene rupe u pijesku. “Moj sine”, sv. Augustin mu je doviknuo, “što to radiš?”

Dječak je, držeći u ruci školjku kojom je prelijevao more u tu rupu, povikao: “Pokušavam preliti veliki ocean u ovu sićušnu rupu”.

Sveti se Augustin nasmiješio, očaran djetetovom nevinošću, njegovim svijetlim očima te načinom na koji je sunčevo svjetlo obasjavalo njegovu kovrčavu kosu. Promatrao ga je kako kleči pored malene rupe i ulijeva nekoliko kapi mora u nju,  prenosi Aleteia.

Foto: Wikimedia Commons

“Dijete moje”, rekao je biskup Hipona nježno, “nikada nećeš uspjeti taj veličanstveni ocean preliti u tu sićušnu rupu”. Dječak mu je spremno odgovorio: “Ni vi nikada neće razumjeti Presveto Trojstvo”. U tom je trenutku dječak nestao.

Tijekom stoljeća mnogi su veliki mislioci promišljali o ovoj legendi. Je li taj dječak bio anđeo? Je li bio sam Krist? Mnogi su dječakove riječi shvatili doslovno, zaključujući kako je nemoguće da čovjek shvati otajstvo Presvetoga Trojstvo – zašto onda uopće pokušavati?

Nikada ne možemo shvatiti misterije odjednom, isto kao što znanstvenici u oceanima stalno otkrivaju novi život. No, ako otvorimo svoje srce Bogu, On nam se malo po malo otkriva – kap po kap. Je li taj dječak mogao preliti cijeli ocean u jednu sićušnu rupu? Naravno da ne – baš kao što ni sveti Augustin nije mogao odjednom shvatiti otajstvo Presvetoga Trojstva.

Zanimljivo je da je sveti Augustin, najpoznatiji po velikim djelima poput “Ispovijesti” i “O državi Božjoj”, pisao djelo “Trojstvo” više od 30 godina, ali ga nikada nije dovršio. Ili možda jest? Možda je to djelo o veličanstvenom otajstvu ostalo nedovršeno s razlogom…