"Čovjek sam kao 'središte' i 'čudo prirode', ukras je svijeta i neodvojiv od njega. Monaldi je sljedbenik ideja i doktrina antičke intelektualističke estetike i njenih ideala. Čovjeku je prirođena želja za lijepim, prava je ljepota prirodna, budući da je prvo biće intelekt, duša, naposljetku priroda sama i predstavlja se formom, proporcijom (matematičkom i realnom), skladom, simetrijom i sredinom. Svojim tezama Monaldi prihvaća shvaćanja estetičkog formalizma - sva su bića savršena u svojoj prirodi."
Matica hrvatska izdala je ove godine knjigu Rime, Mihe Monaldija koju je priredio i prepjevao Tonko Maroević Monaldijev kanconijer objavio je, poslije pjesnikove smrti, njegov nećak Marin Battitorre u Veneciji 1599., zajedno s njegovim filozofskim spisima Irena ili o ljepoti, Dijalog o imovini i Rasprava o metafizici. Premda su povjesničari književnosti Monaldijevo pjesništvo uglavnom ocjenjivali u kategorijama imitacije i dosljednoga poštivanja petrarkističkoga modela, Monaldijev priređivač i prevoditelj Tonko Maroević smatra da je njegovo odmjeravanje s normom petrarkizma značilo “kulturnu legitimaciju” te da su njegove pjesme izvor brojnih informacija o kulturnom životu renesansnoga Dubrovnika, pri čemu splet ljubavnoga kanconijera pokazuje visoku razinu pjesničkoga umijeća.
Rime, iako pisane na talijanskome jeziku, imaju svoje mjesto u povijesti hrvatske književnosti, a ovim izdanjem prvi su put integralno prevedene na hrvatski jezik i objavljene u obliku knjige.
Miho Monaldi hrvatski je filozof, matematičar, teoretičar glazbe i pjesnik rođen oko 1540. u Dubrovniku gdje je i umro 1529. Monaldi filozofiju razumijeva kao savršenu mudrost ili spoj svih spoznaja o cjelini jedinstvenoga bića. Smatra da je filozofija najviša među znanostima jer govori o počecima i počelima svega, a počela svega znanja ne izviru iz osjetilnosti, kako Monaldi smatra, već iz prve i apsolutne supstancije što je Bog. Stoga, ugledajući se na sv. Tomu Akvinskog podrazumijeva filozofiju u službi teologije. Monaldi filozofski zapravo ostaje u okvirima aristotelovsko-tomističkoga razumijevanja ontologije. A sklad između spoznaje i bitka vidljiv je i u Monadlijevu poimanju lijepoga.
“Čovjek sam kao ‘središte’ i ‘čudo prirode’, ukras je svijeta i neodvojiv od njega. Monaldi je sljedbenik ideja i doktrina antičke intelektualističke estetike i njenih ideala. Čovjeku je prirođena želja za lijepim, prava je ljepota prirodna, budući da je prvo biće intelekt, duša, naposljetku priroda sama i predstavlja se formom, proporcijom (matematičkom i realnom), skladom, simetrijom i sredinom. Svojim tezama Monaldi prihvaća shvaćanja estetičkog formalizma – sva su bića savršena u svojoj prirodi”, piše Ljerka Schiffler s Instituta za filozofiju u članku Renesansno umijeće dijaloga: Miho Monaldi, Rasprava o ljepoti.
Monaldi je također autor nadgrobnice Marinu Držiću (U smrt gospara Marina Držića – In morte del Signor Marino Darsa), ispjevane u formi soneta, koja se temelji na pohvali Držićeve osobe i njegova literarnog umijeća, navedeno je na mrežnim stranicama Leksikona Marin Držić. Natpis se različito prevodi, Frano Čale je prvi katren prepjevao na hrvatski ovako: “s pravom ti bje s tog svijeta poći drago, / da mraz te skore starosti ne tiče”, a Tonko Maroević: “S razlogom svijet si ovaj ostavio, / Umaknuvši od bližnjeg mrskog bijesa.”