Pobožnost Božjem milosrđu zauzima posebno mjesto u životu vlč. Majka Rušeca, jer se Gospodin njome poslužio da ga dovede do obraćenja i svećeničkog poziva. Mladu misu slavio je u svojoj župi Vugrovec. Na to slavlje župa se pripremala punih 44 godine. Prva služba župnog vikara odvela ga je u jednu od najstarijih župa Zagrebačke nadbiskupije – župu sv. Vida u Brdovcu.
Jeste li znali da je pobožnost Božjem milosrđu u samo nekoliko zadnjih desetljeća postala jedna od najraširenijih u Katoličkoj Crkvi. A, upravo ova pobožnost zauzima posebno mjesto u životu vlč. Majka Rušeca, na putu njegova obraćenja i uspona prema svećeništvu. Rođen je u Varaždinu 1986. godine, prve dvije godine života proveo je u župi Maruševec u blizini Ivanca, a odrastanje je nastavio u župi Vugrovec, u Zagrebačkoj nadbiskupiji. U obitelji je primio prve temelje vjere, od bake i djeda te roditelja, a posebno ističe i župnika vlč. Pavla Šatraka.
„Vlč. Šatrak je na meni ostavio duboke tragove svojom blizinom i jednostavnošću. Sjećam se da sam još kao dijete maštao o tome da budem svećenik. Nigdje nisam odlazio bez krunice, a kada bi ostajao sam mamin satenski stolnjak koristio sam za plašt i kuća je često bila blagoslivljana iznutra i izvana običnom vodom. Tako da se taj poziv pomalo rađao u dječačkom srcu”, ističe vlč. Majk.
No, svoj je život usmjerio drugim putem. Kako je puno vremena provodio s majkom, i u kuhinji, vlč. Majk poželio je biti kuhar. Zbog bronhijalne astme od koje je tada bolovao nije uspio dobiti zdravstvenu dozvolu pa se odlučio na slastičarstvo. „Nije mi trebalo dugo da se zaljubim u taj posao i poziv kada sam otkrio mogućnosti kreativnosti, okuse, boje i oblike. Vrlo sam zavolio taj posao i u njemu napredovao”.
Vrijeme srednje škole je bilo vrijeme traženja i intenzivnog promišljanja. „U traženju odgovora na egzistencijalna pitanja dogodila se jedna faza gdje sam, kako se to kaže, otkrio svjetla grada i nekako udaljio od crkve i od sakramenata.Završetak škole, zaposlenje, bilo je u tome trenutku moje ispunjenje. Bio sam sretan i zadovoljan. Lijepo je bilo napredovati, mijenjati firme, stjecati nova iskustva i svladavati nove tehnologije i znanja, upoznavati nove ljude, tako da je to bilo vrijeme intenzivnog rada. Vjerujem da je to sve bilo u kontekstu Božjeg promisla i plana jer su rad, učenje, trud, dragocjena iskustva koja danas, rekao bih, mnogima nedostaju. Čovjek iz jednog radnoga iskustva, odgovornosti, može izvući korisna iskustva na duhovnom području, za rad, napor i redovitost koje je potrebno uložiti u duhovni život i napredak”.
Nakon sedam godina rada u slastičarstvu događa se prekretnica u životu vlč. Majka. „Godine rada bile su ispunjene iskustvom traženja sebe i Boga, bilo je tu i lutanja i udaljenosti od sakramenata, tražio sam odgovore. Sve je počelo prilično nenadano. Jednoga ljetnog dana probudio sam se sa snažnom željom da molim krunicu Božjeg milosrđa, koju godinama nisam molio, a rado sam je ranije molio. Kao djetetu mi je bilo zgodno moliti krunicu Božjeg milosrđa koja je bila kraća od Gospine krunice. Tom dječjom kompenzacijom Gospodin se okoristio da me vrati vjeri i Crkvi”.
Želja za sakramentalnim životom javila se iza molitve krunice. „Krunica je bila uvertira u sakrament svete ispovijedi. Uz sudjelovanje u euharistijskim slavljima bivao sam otvoreniji i za Božji poziv, koji se aktivirao kroz vrlo intenzivne poticaje i razmišljanja o svećeničkom životu i djelovanju koje me je vrlo radovalo. U jednom trenutku se nisam najbolje snašao u tome trenutku i onome što mi se događa. Počeo sam se otvarati drugim svećenicima, razgovarati s njima, ići na duhovne obnove i tu sam milošću Božjom počeo čistiti tu sliku poziva”.
Pitanja o kojima je vlč. Majk razmišljao nisu bila jednostavna te je svećenička podrška, kao i župnika koji ga je pratio, bila jako važna. „Rekao bih da je tu župnik imao jednu izuzetnu milost i odgovornost. On je prvi koji promatra nekoga u čijem se srcu javlja duhovni poziv. Tako je bilo i s mojim župnikom Filipom Lucićem koji mi je bio uvijek podrška. Bilo je tu i drugih svećenika poput p. Dražena Marije Vargaševića koji je vodio duhovnu obnovu u karmelu u Remetama na kojoj sam bio. On je isto odigrao veliku ulogu, zatim s. Ivanka Darojković koja je bila na službi u mojoj župi i pratila me je molitvama svo to vrijeme. Tu je i moj prvi duhovnik isusovac p. Zvonimir Rubinić… Bog se uistinu nesebično služio s mnogim svetim i predanim dušama koje mi je stavljao na put”.
Odluku za svećeništvom nije bilo jednostavno priopćiti obitelji, ali ni tu nije nedostajalo pomoći Duha Svetoga. „Jedne večeri dok sam s obitelji sjedio ispred kuće majka me je upitala zašto sam upisao četvrtu godinu, jer sam nakon završene trogodišnje škole za slastičara trebao završiti i četvrtu godinu kako bi se upisao na fakultet. Odgovorio sam da želim upisati fakultet. Ona je upitala koji, odgovorio sam joj filozofsko-teološki.
Uslijedilo je opet njezino pitanje što ću biti kada završim, a ja sam se nasmijao i rekao: „Gospon velečasni”. I majka se nasmijala komentirajući da si je to i mislila”.
Iako prvi dani u bogosloviji nisu bili jednostavni, ostali su u lijepom sjećanju. „Bilo je to vrijeme intenzivnog učenja, ali i svojevrsne pustinje u kojoj je čovjek prvenstveno bio upućen na upoznavanje sebe, Crkve ali i Boga. Ni u bogosloviji, niti nakon svećeničkog ređenja koje nosi sa sobom milosti potrebne za služenje Bogu i ljudima, čovjek ne bude lišen svojih osobnih poteškoća, padova i grijeha. Tako da je dobro da si čovjek često postavlja pitanje: ‘Hoću li moći odgovoriti?’, kako bi se održao u jednoj poniznosti pred Gospodinom, kako bi bio svjestan svoje krhkosti, a s druge strane veličine poslanja na koje je pozvan te Božjega milosrđa, snage i ljubavi, kojima se to poslanje izvršava”.
Svećeničko ređenje bilo je 8. lipnja 2019. godine, na svetkovinu Duhova, u zagrebačkoj katedrali.„Iz liturgijskog bogatstva i doživljaja teško da se može izdvojiti samo jedan trenutak. Vrlo snažno mi je bilo više njih.
Prvi je bio naša procesija, ulazak, koji je u nekoliko minuta hoda za križem prema oltaru Kristovom izrekao sve ono što smo za vrijeme formacije činili i prinosili Bogu. Nakon toga poseban trenutak je posvetna molitva koju je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić molio nad nama ređenicima, a koja je uz polaganje njegovih ruku glavni dio svećeničkog ređenja. Tada sam bio svjestan da je to taj žuđeni trenutak u kojem se ispunila želja moga srca ali i želja srca Isusova koja je i mene i subraću pozvala i dovela do toga trenutka. Nakon toga mi je vrlo dojmljivo bilo oblačenje svećeničke odjeće. To mi je bilo posebno emotivno jer mi je u tome pomagao moj župnik, i na taj izvanjski način se pokazalo da sam Kristov, da sam Božji. Ima tu još i drugih trenutaka, jednostavno jedna neizreciva radost”.
Proslava mlade mise u Vugrovcu bila je slavlje za cijelo mjesto. Naime, župa se za taj događaj pripremala pune 44 godine. „Cijela župa na čelu sa župnikom svesrdno se angažirala da se se pripravi slavlje, na čemu sam im zahvalan. Bila je veličanstvena procesija, euharistijsko slavlje i nakon toga i zajednički ručak. Bilo je to 23. lipnja 2019. godine kada su sve vremenske prognoze najavljivale strašno nevrijeme. Međutim, u jutarnjim satima dok sam provjeravao je li sve spremno počelo se razvedravati i kiša je stala.
Imali smo predivnu procesiju s brojnim ljudima. Vjerujem da je tome doprinijela relikvija sv. Faustine uz koju sam vezan kroz pobožnost Božjega milosrđa, a koju smo dobrotom majke Jozefine Glasnović posudili za tu svečanu priliku i izložili pored slike milosrdnog Isusa koja je bila postavljena iza mojeg mladomisničkog sedesa. Vjerujem da je sv. Faustina izmolila za tu proslavu Božjeg milosrđa u Vugrovcu povoljno vrijeme da smo se mogli radovati Bogu”.
Prva služba župnog vikara odvela je vlč. Majka u jednu od najstarijih župa Zagrebačke nadbiskupije – župu sv. Vida u Brdovcu. Ovaj mladi svećenik se u svojoj prvoj godini svećeništva susreo s posebnim mjerama koje su bile propisane u okolnostima pandemije Covida-19, kada je vjernici nisu mogli sudjelovati u crkvama u misnim slavljima. „Covid-19 nas je sve zatekao. Nitko od nas prije nije imao takvo iskustvo tako da je i to bilo jedna avantura, improvizacija, snalaženje. Mi svećenici bili smo međusobno povezani, zahvaljujući tehnologiji. Mogli smo se savjetovati i razmjenjivati ideje i mišljenja, te fokusirati na ono što je u tim trenucima bilo moguće. Svatko na svoj način prodonijeo je da Crkva ostane ono na što je i pozvana – duhovno ujedinjena”.
Za mladoga svećenika bio je veliki izazov slaviti misu u praznoj crkvi pa je izrazito emotivno bilo prvo misno slavlje s vjernicima nakon popuštanja mjera. „Moram priznati da je bilo zanosa i suza i s jedne, i s druge strane oltara, na tim prvim misama. Mislim da je važno izvući pouku iz te cijele situacije. Ako je Covid -19 i udaljenost od sakramenata i od crkve, urodio time da vjerničko srce uvidi koliko je važna sveta misa, mogućnost redovitog ispovijedanja itd., onda mogu reći Bogu hvala na tome. Pitanje je našega stava jesmo li dugoročno iz ovoga nešto naučili”.
Proživljeno životno iskustvo potiče vlč. Majka da svjedoči da se ne bojimo biti Božji. Podsjeća da smo kao kršćani pozvani na drugačijost u Kristu, koja podrazumijeva ono što je prošao i Krist od ‘hosana’ do ‘raspni ga’. „U svemu nismo sami, nismo bez cilja, Bog je s nama. Na nama je, kako kaže potpis na slici milosrdnog Isusa, da se uzdamo u Gospodina, u njegovu ljubav, pomoć i blizinu, i na taj način njegovom snagom ovome svijetu svjedočiti i pokazati da je Božja ljubav bolja od života”, istaknuo je vlč. Majk.