O tome što zaista znači biti Isusov učenik i svoju ljubav njemu poklanjati promišlja o. Arkadiusz Krasicki, CSSp, donedavni studentski kapelan u Osijeku koji sada predaje biblijske predmete na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Kako do prave sreće?

(Mt 10,36-42)

Ponekad su pojedinačni odlomci evanđelja vrlo zahtjevi za prihvatiti. Ozbiljnost Isusova govora može zbuniti čak i propovjednike. Bez sumnje i odlomak o slanju Isusovih apostola – učenika ubraja se upravo među takve odlomke. Isus se prije svega obraća apostolima, ali i učenicima. Pogledajmo koja je razlika između apostola i učenika. Svaki apostol je i učenik. Ali svaki učenik nije član zbora dvanaestorice. Apostoli i učenici su poslani propovijedati o Kraljevstvu Božjem. Svi su bili u Isusovoj školi od samog početka. To je posebna škola. Ona ne završava dok Isus ponovno ne dođe. Prema tome, Isusove riječi upućene apostolima tiču se i tebe.

Učenikom si postao po krštenju. Tvoje je srce oblikovano Božjom riječju koja potiče tvoju vjeru. Rasteš. Preobražavaš se. Sazrijevaš. Zrelost učenika je potrebna. Učitelj je dosta zahtjevan. Sve što zahtjeva, sam je prošao prije tebe. Možda je danas takav dan u kojem trebaš zahvaliti Bogu za milosti koje ti je podario po tvome župniku, svećeniku. Niste se sreli slučajno. Bog je imao plan. Želio te je učiniti svojim učenikom.

Ove riječi teško je primiti, ali Bog je važniji od tebe samoga, tvojih roditelja, pa i djece.

Najvažnija je ljubav prema Bogu. Ljubav prema drugima je tek na drugom mjestu. Isus kaže:„Ja sam takav učitelj koji traži prije svega tvoju ljubav. Ona mora biti jača od ljubavi prema roditeljima, prema supružniku, prema djeci“. Ljubav prema bližnjima nije autentična bez ljubavi prema Bogu. Koliko ljubiš Boga određuje tvoju želju za ispunjavanjem Isusovih zahtjeva koji se čine preteški: nositi križ i ići za Isusom, izgubiti svoj život i primiti Riječ koju tvoj župnik navješćuje svake nedjelje.

Ne znam što je tebi najteže? Možda slušati župnikove propovijedi? Ili pak svakodnevno umiranje i nošenje križa? A možda i sveukupno? Nositi križ doslovce označava svaki dan biti izrugivan od drugih ljudi jer si Isusov. Križ je simbolom sramote, stida i odbačenosti. Na njemu su umirali isključivo zločinci. Nositi križ danas znači upravo to isto. Kada si osramoćen pred drugima ili izrugan radi Isusa i kada ti više nedostaje duhovne ili pak fizičke snage, a nastavljaš hod za Isusom, tada nosiš svoj križ. Mnogi odustaju od nošenja križa s Isusom. Odlaze. Nestaju. Oni koji nastavljaju hod za Isusom ispunjeni su njegovom prisutnošću, čak i tada kada je u životu najteže. U ljudskim očima izgledaju kao da su izgubili svoje živote. Koliko roditelja je „ostarilo“ preko noći zbog problema s djecom. No oni su pobjednici u Isusu. Mnogi su umrli u svojoj sebičnosti samo kako ne bi živjeli u grijehu. Mnogo ih je to koštalo, ali ostali su vjerni Bogu. Oni su pronašli pravu sreću koja je prekoračila njihovo zadovoljstvo.

Isusovi zahtjevi, iako se čine na prvu nedostižnima, donose pravu sreću: Ljubav prema Bogu, svakodnevno nošenje križa i umiranje sebi.

Vratimo se samo još na ljubav, prije svega, prema Bogu. Obrnuto shvaćen Isusov zahtjev postaje izvorom mnogih nesporazuma i nezadovoljstava. Unosi u ljudski život nered i napetost. Suprotstavljaju li se isključivo prava ljubav prema Bogu i prema roditeljima? Ne! Ljubav prije svega prema Bogu ne isključuje ljubav prema roditeljima. Boga ljubimo i dajemo mu slavu, a roditelje ljubimo i dajemo im ono što njima pripada – poštovanje. To isto vrijedi i za ljubav prema djeci. Čovjek navlači na sebe nesreću ako su za njega važni ljudi prije Boga, makar su to i vlastita djeca. Znam, ove riječi je teško primiti! No, pogledaj svoj život i odnose s najbližima.

Neće ti propasti plaća.

Elizej je došao u kuću starijih ljudi koji nisu imali poroda. Pretpostavljam da su se svaki dan molili za dijete. Moguće je kako su prije svega bili okrenuti prema sebi, prema svojim životnim brigama i poteškoćama. Sigurno ih je obavijao veo sramote kao da nisu primili Božji blagoslov. Koliko se tu moralo stvarati trpljenja zbog zatvorenih rodnih kanala i ljudskih jezika. Sve do dana kada je Elizej zakoračio u njihovu kuću, a oni su mu darovali sobu u kojoj bi mogao odmoriti. Učinili su to jer je Elizej bio prorok – Božji čovjek, navjestitelj Boga. Njihova nagrada za primanje Božje riječi, primanje božjeg poslanika bilo je dijete. No njihova sreća nije bila u djetetu, nego u Bogu koji im je podario dijete.

To je jako snažna slika. Ti kao učenik možda više i ne osjećaš Božju nazočnost. Umoran si. Svoj život želiš spasiti tvrdeći da je ovaj biološki život najvažniji. Ne nalaziš radost evanđelja. Možda i ti nemaš djece pa kažeš kako su ti sve lađe potonule i tvoj će se život uskoro ugasiti. Mnogi kršćani izlaze nakon mise jako tužni. Zarobljeni su sami u sebe i u obiteljsko-rodbinske odnose. Često su povrijeđeni i od vlastite djece. Na njihovom se licu vidi tuga zbog neistinite ljubavi prema sebi i drugima. Danas nas Isus iznova podsjeća: „Neće ti propasti plaća!“.

Učini danas mjesta u svojem srcu poput one sobe na katu u kući nesretnih ljudi. Dozvoli da svaka Riječ koju slušaš postane za tebe osvježenjem, izvorom istinite sreće. Napravi još više mjesta za Boga. Primi svakog navjestitelja Božje riječi u svoju malu sobu. Neće ti propasti plaća. Dogodine, Gospodin će razmnožiti tvoju sreću.