"Trudnoću sam do kraja iznijela u strahu. Nikad prije nisam pomišljala da postoji zlo na toj razini. Sotona napada naše živote još u utrobi majke. To sam spoznala kroz trudnoću s mojom Klarom. Zaista je to bila bitka za život tog djeteta. U trenutku rođenja babica je rekla: 'Ajme Klara, ja svaki dan gledam djecu, ali ovako lijepu djevojčicu već odavno nisam vidjela.' Meni su samo suze krenule. Stavila mi je na prsa moju Klaru a ona me pogledala velikim plavim očima. Bila je prelijepa, tamnoputa s tamnom kosom i izrazito iscrtanim obrvama kakve rijetko vidimo kad se bebe rode. Na to sam samo rekla: 'Hvala ti Gospodine! Velik si. A tako je mala bila moja vjera, gotovo neznatna.'"
„Riječi koje izgovara Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« pokazuju tajanstveni put milosti koja se objavljuje jednostavnima i daje snagu onima koji su izmoreni i opterećeni.” Početak je ovo poruke Svetoga Oca Franje za 28. svjetski dan bolesnika.
Prije više mjeseci baka Marica, župljanka moje župe Navještenja u Velikoj Gorici, dala mi je broj telefona svoje prijateljice Barice. Napomenula je da bi mi Barica mogla ispričati priču o dolasku na svijet njezine djevojčice, sada već petnaestogodišnje djevojke, i moći molitve. Uspjela sam se dogovoriti s Baricom, župljankom župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, i zabilježila sam razgovor koji je objavljen na Hrvatskom katoličkom radiju u emisiji ‘Na valovima dobrote’. Priča koju čitate je priča o borbi za Klarin mali život.
Barica kaže za sebe da je majka i odgajateljica u jednom. Po određenju je majka a po zvanju odgajateljica. Majka je dviju djevojaka, jedne osamnaestogodišnjakinje i jedne petnaestogodišnjakinje, a radi kao odgajateljica u dječjem vrtiću. Posvjedočila je kako Gospodin djeluje u našim životima i kako je dobar.
„Nisam imala dovoljno vjere u Božju veliku ljubav. Ranije sam se u životu pitala je li moguće da je Bog tako velik i da smo mu svi važni. Nikad se nisam osjećala jako važna. Nisam mogla povjerovati u ono ‘U dlan sam te svoj utkao i ti si mi predragocjen’. Uvijek sam si govorila da sam ja tako malen čovjek da gdje bi Bog baš mene vidio. Kroz trudnoću dao mi je do znanja kako smo mu svi jako važni i dragocjeni.
Jedinica sam i kao jedinica nisam se dobro osjećala. Uvijek mi je netko falio. Nisam željela da moja kćerkica Iva bude sama. Kad sam drugi put ostala trudna imala sam trideset i osam godina. U toj dobi kad ostanete trudni liječnici učine sve da vide je li dijete zdravo. Zaista je medicina otišla daleko i svašta može. U trudnoći sam zaista bila na velikoj kušnji jer sam već na prvom tripl testu, koji trudnica obavlja s petnaest tjedana, dobila rezultate da će moje dijete biti dijete s down sindromom. Kako kao odgajateljica radim s djecom znala sam što to znači. Htjela sam uvijek imati zdrave djevojčice, barem dvije. U to vrijeme moja starija kćer imala je dvije i pol godine i nije bila velika razlika u dobi djece. Kasno sam se udala i time i kasnije ostala trudna. Kad dobijete nalaze tripl testa, ako oni nisu zadovoljavajući, sustav vas vodi da morate napraviti amniocentezu da bi se vidjelo je li dijete zdravo ili ne. Nisam to željela napraviti, jer sam se bojala da to ne bi izazvalo pobačaj, i prvo sam rekla da neću ići na amniocenetezu jer neka bude kako Bog da. No, nisam baš bila čvrsta u toj svojoj odluci. Moj je suprug rekao da se ne sekiram. Kakvo god dijete bude, ono je naše dijete. Uvijek sam se kao majka pribojavala u srcu. Došla sam na pregled kod ginekologinje u jednoj zagrebačkoj bolnici i ona mi je predložila amniocentezu i ja sam je tad odbila. Liječnica mi je rekla da sam neodgovorna u tim godinama i da ona u mojim godinama ne bi rodila bolesno dijete. Rekla sam joj tada da me stavila pred gotov čin. Da sad tu imam desetero bolesne djece i da me vi pitate koje ću od njih ubiti – ne mogu niti jedno. Tako ne mogu niti svoje. Izašla sam plačući iz ordinacije. Kad me uplakanu vidjela medicinska sestra koja je tu radila pitala me zašto plačem. Objasnila sam joj na što mi je rekla: ‘A dajte nemojte, pa trudnu ženu je najlakše prestrašiti i rasplakati! Idite vi samo dalje s pouzdanjem.’ No nisam imala mira i ipak sam odlučila napraviti amniocentezu uz molitve Gospodinu da sve bude u redu. Kad sam došla na taj postupak radila je ista ona liječnica koja me ovog puta pohvalila zbog moje odluke. Nakon dva tjedna, koja sam provela u strepnji iščekujući rezultate, nazvala me genetičarka s Rebra i rekla mi: ‘Gospođo vi ste u dvadeset i četvrtom tjednu trudnoće i ja vas zovem da dođete ponovo na amniocentezu jer su uzorci, koji su uzeti taj dan iz bolnice, svi propali i nemamo rezultat.’ Rekla sam joj da neću doći jer bih sigurno pobacila a ne želim izgubiti svoje dijete. Rekla mi je tada da sam donijela mudru odluku. Ostala sam čvrsta u toj odluci. No, moja je vjera do zadnjeg časa stavljena na kušnju. Gospodin mi je govorio koliko je On zapravo velik i dobar i ako samo imam povjerenja u Njega sve će biti dobro, naravno i ako molim za svoju djevojčicu koju sam tako jako željela.
Nakon toga otišla sam na ispovijed u Veliku Goricu kod vlč. Josipa Frkina u župu Navještenja Blažene Djevice Marije. Taj dobri svećenik, čija je duša sad na nebu, rekao mi je. ‘Čuj sinko, Bogu ti je sve moguće. Ti se samo moli da tvoje dijete bude zdravo, a Bog će odlučiti što će biti. Vama liječnici mogu reći da je dijete bolesno ali Bog u trenutku rođenja može učiniti da dijete bude zdravo. Što god Bog odluči da je najbolje bit će, a vi kao majka molite za zdravlje svog djeteta.’
Zaista sam slijedila to što je svećenik rekao. Netko mi je dao krunicu Božjeg milosrđa. Tada sam je prvi put dobila u ruke. I cijelo sam vrijeme molila Božje milosrđe za zdravlje te moje djevojčice. Moja je prijateljica, u strahu da se nešto loše ne dogodi, zamolila jednu našu župljanku, tetu Maricu, da svaki put kad moli krunicu moli za zdravlje moje još nerođene djevojčice kojoj smo već tad nadjenuli ime Klara. Teta Marica je molila zdušno i s ljubavlju i zaista ni jedna molitva nije uzaludna.
Trudnoću sam do kraja iznijela u strahu. Nikad prije nisam pomišljala da postoji zlo na toj razini. Sotona napada naše živote još u utrobi majke. To sam spoznala kroz trudnoću sa mojom Klarom. Zaista je to bila bitka za život tog djeteta. U obitelji nisu bili protiv rođenja Klare, ali liječnici – oni su se usudili reći protiv života što je možda tada u njihovoj profesiji bilo sasvim normalno. Ali ni jednoj majci to nije lako. Majka, kad spozna da dijete nije zdravo, teško ga se odriče. Ali Bog vam uvijek stavlja na put dobre ljude, poput braće i sestara, kad su teški trenuci.
Klara je došla na svijet čarobno – filmski u nedjelju 31. listopada 2004. Trudovi su mi počeli kod kuće. Nazvala sam supruga. Kad je došao stavio me u auto a ja sam pod rukom nosila knjigu. Ostavio me u rađaoni i, nakon što je već otišao vratio se inzistirajući da mi daju knjigu koju sam zaboravila u autu, napomenuvši da je moj prvi porod trajao tri i pol dana. Babica se nasmijala, donijela mi knjigu uz riječi da mi je šalje muž. Porod je prošao savršeno. Liječnik mi je pričao viceve o Bareku i Štefeku na znajući da sam ja Barica i to je bilo jako simpatično. Za četiri sata, uz podnošljive porođajne muke, rodila sam Klaru. Moram priznati da je moja vjera još uvijek bila slaba. Bojala sam se da neću roditi zdravu djevojčicu. U trenutku rođenja babica je rekla. ‘Ajme Klara, ja svaki dan gledam djecu, ali ovako lijepu djevojčicu već odavno nisam vidjela.’ Meni su samo suze krenule. Stavila mi je na prsa moju Klaru a ona me pogledala velikim plavim očima. Bila je prelijepa, tamnoputa s tamnom kosom i izrazito iscrtanim obrvama kakve rijetko vidimo kad se bebe rode. Na to sam samo rekla: ‘Hvala ti Gospodine! Velik si. A tako je mala bila moja vjera, gotovo neznatna.’
Klara je sada srednjoškolka i jedna je divna djevojka u pubertetu, mogla bih reći s jednim žešćim pubertetom. Ali djevojka čistog i otvorenog srca koja se uvijek bori za istinu i za pravdu. Često nastrada u toj bitci ali uči kako to ide u životu.
Na kraju htjela bih reći kako se sjećam kako smo u vrijeme Domovinskog rata svi kao župa puno molili. Kad bismo ponovno sklopili ruke naša bi zemlja začas procvala.”
„Kad se suočite s ograničenjima, pa čak i neuspjehom same medicinske znanosti u slučaju sve problematičnijih kliničkih slučajeva i nepovoljnih dijagnoza pozvani ste biti otvoreni transcendentalnoj dimenziji koja vam može pružiti puni smisao vašega zanimanja. Sjetimo se da je život svet i pripada Bogu; stoga je nepovrediv i čovjek nema pravo njime raspolagati.” Ulomak je ovo iz poruke Svetoga Oca Franje za ovogodišnji svjetski Dan bolesnika.
Završit ćemo još jednom mišlju pape Franje: “Život treba prihvaćati, štititi, poštivati i služiti mu od njegova početka do njegova svršetka. To zahtijevaju i razum i vjera u Boga tvorca života.”