I ja sam pobacila, što ima veze

Prije 15 godina sam saznala da imam karcinom grlića maternice. Operirana sam bila dva puta. Tada sam sa sadašnjim mužem bila dvije godine u vezi. Jako sam željela dijete. Išla sam opet na kontrolu i doktor mi kaže da su opet neke upale, da nije to baš dobro i ako opet dođe do operacije da će mi morati cijelu maternicu vaditi vani i da nije ni siguran hoću li moći ostati trudna. Šok sam doživjela! Išli smo na dijete i odmah ostanem trudna! Hvala Bogu sve je prošlo u redu, rodila se moja prekrasna djevojčica. Mojoj sreći nije bilo kraja. Otada više nikakvih problema nisam imala s maternicom. Četiri godine nakon toga, ostanem trudna opet. Rodim prekrasnog sina.

E, sad kreće moja borba. Obolim od štitnjače, adenoma hipofize, jodirali mi štitnjaču. Nakon joda ostanem trudna s trećim djetetom. Prva moja reakcija šok, pa ja to ne mogu, ja nisam dobro sama sa sobom od svih dijagnoza. Moje misli su taj tren bile da ja ne mogu roditi i razmišljam o pobačaju (iako sam u dubini duše znala da neću pobaciti), bilo me strah što će biti sa mnom. Hoću li preživjeti taj treći carski rez s obzirom na dijagnoze, a i na drugom porodu je bilo sa mnom komplikacija.

Zovem roditelje, sestre, tražim savjet, pomoć. Njihovi su odgovori bili, pa pobaci što ima veze, i ja sam pobacila to nije ništa. Kad sam čula rečenicu “I ja sam pobacila, što ima veze” samo su suze krenule, pa ako to napravim ubit ću svoje dijete. Odem na prvi pregled i razgovaram s ginekologom i kažem mu da ne znam što da napravim, kaže on kako god odlučiš evo ja mogu naručiti tablete za pobačaj. Od njega sam otišla još jadnija.

Nakon toga sam očajnički tražila da dođem do dr. Zmijanovića jer sam znala da će mi pružiti riječi utjehe. Došla sam kod njega, i utješio me je, rekao je da će sva moja bol i tjeskoba proći, da će se Bog za sve pobrinuti i da ostavim dijete da živi jer je tako Bog htio. Tad sam odlučila da ću ostaviti dijete i neka ide sve u Božje ruke. Prihvatili smo svi tu trudnoću, veselila sam se svakom ultrazvuku. Gledala sam svoju djevojčicu kako miče svoje rukice i nogice.

U 18. tjednu sam otišla sa suprugom i djecom na 4D ultrazvuk da je bolje vidimo. Bila je prekrasna. U 22. tjednu sam osjetila da nešto nije kako treba, nisam osjećala više svoju djevojčicu, otišla sam na hitan odjel. Primili su me odmah, i rekli su nije dobro. Ja sam samo pitala je li živa? Nije bitno je li bolesno samo da je živo. Rekli su nije živo. Šok!

Neopisiva tuga. Završavam na hitnom carskom rezu. Ne mogu shvatiti zašto, zašto mi je Bog uzeo moju djevojčicu?! Prošlo je skoro tri mjeseca od toga, a meni kao da je netko uzeo dio srca. Ne prođe dan da bar suzu ne pustim. Svoju sam djevojčicu sahranila jer je bila dio mene i kad mi je najteže odem na groblje i razgovaram s njom. Sve bih dala je sa mnom tu. Kad se sad sjetim da sam samo razmišljala o pobačaju, osjećam se jako loše.

Žene, majke, molim vas nemojte pobaciti, Bog ima rješenje za sve. On će se za sve pobrinuti. A ja znam da sam sad dobila malog anđela čuvara koji me čuva s neba. Jer Bog daje samo najhrabrijim majkama svoje male anđele. Želim se zahvaliti i dr. Zmijanoviću i fra Ivanu što su bili tu…

Ako niste sigurni želite li pobaciti svoje dijete ili želite podijeliti svjedočanstvo poput ove majke javite se u udrugu Betlehem Šibenik i to na mail: betlehem-sibenik@gmail.com. 

Udruga “Betlehem Šibenik” civilna je i humanitarna udruga koja skrbi za potrebe trudnica i njihove nerođene djece, promiče radost života i ljubavi prema nerođenoj djeci i njihovim roditeljima. Udruga ima svoje sjedište u Šibeniku na adresi 8. Dalmatinske udarne brigade 21, a redoviti susreti su ponedjeljkom u 18 sati. Ujedno udruga organizira program samopomoći „Oprostom oslobođene“ namijenjen ženama koje pate od post-abortivnog sindroma nakon namjernog ili spontanog pobačaja i potpomaže sigurne ženske kuće u kojima borave trudnice i mlade majke koje nemaju podršku obitelji za rađanje svojega djeteta.