Adventski ugođaj zavladao je europskim metropolama, ali i našim hrvatskim gradovima. Trgovi i ulice su urešeni, trgovci i ugostitelji prilagodili su svoju ponudu, šoping centri sjaje predblagdanskom simbolikom, milijuni ljudi se vesele darovima, kuhanom vinu, medenjacima, bogatoj trpezi i veselim božićnim pjesmicama… Pritom se Božić s nestrpljenjem iščekuje, ne samo u kršćanskim zemljama, već i diljem svijeta, primjerice u dalekom Japanu ili Kini. Budisti, Židovi pa čak i Muslimani u pojedinim zemljama slavit će Božić. Kako netko može biti protiv blagdana darivanja i zajedništva, protiv šarenog božićnog drvca i ukrašenog doma tih dana u godini – napisao je jedan američki novinar, inače deklarirani ateist. Uostalom, mediji i popularna kultura nas toliko zasipaju tim blagdanskim ugođajem da ne možemo odoljeti – dodaje.

Ali kakve veze takav Božić ima s onim kršćanskim koji bismo trebali slaviti, prisjećajući se dolaska Boga na Zemlju u ljudskom obličju!? Božić o kojem govori te koji svijet slavi i kojem se raduju i vjernici, i nevjernici produkt je konzumerizma i sveopće komercijalizacije. On je samo još jedan povod da više kupujemo, trošimo, družimo se i veselimo! Mnogi koje će i ovog Adventa zahvatiti ta predblagdanska groznica nisu ni svjesni što zapravo obilježavaju. Uostalom nije ih ni briga. Zar treba neki povod da bismo malo uživali u šarenilu usred dugih zimskih noći?

Vladari Božića i božićnog ugođaja tako su postali veliki proizvođači i prodavači, industrija popularne kulture, osobito film i mediji… Njihova interpretacija i pakiranje Božića nerijetko gura u zapećak i samog malog Isusa, kao suvišnu figuru. Božić je postao komercijalni brend i bez kršćanskog značenja. A sve ono što se događa diljem svijeta, nažalost sve više osjećamo i u vlastitom domu!

Početkom Adventa, prije nekoliko godina, proveo sam anketu među zagrebačkim studentima pitavši ih – na što ih asocira riječ „Božić“? Navodili su različite odgovore poput darova, šopinga, gužvi, praznika, bogate trpeze, nakita, bora, snijega, djeda mraza, domjenaka, zabave, SMS poruka i odmora… Tek dvoje ih je spomenulo crkvu i polnoćku. Jedno – malog Isusa! Nitko nije spomenuo obiteljsko zajedništvo, a kamoli ispovijed.

Dakle, uobičajena slika Božića kakvu svakodnevno gledamo na televiziji i novinama, ili susrećemo na gradskim ulicama. Hrvatski će građani – procjenjuju stručnjaci – unatoč krizi i neimaštini do Božića potrošiti i nekoliko milijardi kuna u različitim šoping centrima i trgovinama. Uglavnom na stvari koje nam nužno ne trebaju ili nam Božić neće učiniti nimalo sretnijim. Mnogi će se zadužiti kako bi sve to kupili jer žele biti «u trendu» i ne žele zaostajati za susjedima. Onima koji imaju previše novca Božić je često izlika za novu odjeću, automobile, skupe darove, luksuzne večere i putovanja u inozemstvo. Oni siromašniji pokušat će skrpati kraj s krajem, kako bi osigurali bogatiju obiteljsku trpezu i tješiti se time da potrošnja ionako nije bit Božića…

Da smo prije tridesetak godina proveli anketu među našim sugrađanima i zapitali ih na što ih asocira Božić, sigurno bismo dobili sasvim drugačije odgovore poput: jaslice, bor, polnoćka, obiteljsko okupljanje, mali Isus, solidarnost, crkva, čestitke… Možda je to ipak samo nostalgično prisjećanje, ali morate priznati da su nam Božići prethodnih desetljeća izgledali sasvim drugačije. Onaj tko je slavio – u tom je blagdanu pronalazio smisao i poticaj. A onaj tko nije, ionako nije imao potrebu pretvarati se da mu je taj blagdan važan. Danas Božić slave svi, pa čak i oni koji nemaju pojma zašto se on uopće slavi.

Mali Isus koji se prije nešto više od dvije tisuće godina s Neba spustio na zemlju i postao čovjekom, kako bi okusio sva naša iskušenja i pokazao nam da se – unatoč svemu – može biti čovjek sukladno svim Božanskim i ljudskim pravilima ponašanja, gotovo je postao nevažan. U ovoj silnoj predblagdanskoj gužvi, zaboravili smo na to djetešce iz betlehemske štalice. A ako ga se i sjetimo, onda je to više-manje na razini folklora, šoubiznisa, marketinga ili umjetnosti.

Često želimo pobjeći iz te gradske predblagdanske vreve i jurnjave, pogastiti sve one prigodničarske TV emisije i vratiti se toplini obiteljskog ognjišta, predbožićnoj radosti i adventskom iščekivanju kakvo nosimo iz djetinstva. Međutim, pitanje je – možemo li uopće više pronaći takav Božić!? Nažalost, komercijalizacija ovog velikog blagdana u dobroj mjeri zahvatila je i naše krajeve. Globalizacija je učinila svoje pa zapadni trendovi „pakiranja“ Božića i popratni sadržaji koji nemaju puno veze s njegovim izvornim značenjem dio su i naše svakodnevice.

S jedne strane ta je globalizacija učinila da se Božić slavi po cijelom svijetu. Međutim, mnogi od njih u ovom blagdanu vide prije svega simbolično značenje, kao što mi primjerice vidimo u sve agresivnijem Valentinovu. Taj trend je potaknut čistim komercijalnim interesima i željom vladara tržišta da svojim potrošačima izvuku nešto više novca iz džepa. Kako je riječ o kršćanskom blagdanu i prisjećanju na dan kad se Bog „utjelovio“ na zemlji, ionako ih nije pretjerano briga. U prilog tome govori i činjenica da se u javnom govoru, medijima pa i čestitkama engleski naziv Božića – „Christmas“ sve više zamjenjuje onim bezličnim „X-Mas“! Većini onih koji slave Božić, Isus je očito nepotreban.

Dapače, mogao bi im nekim svojim zahtjevima i porukama pokvariti blagdanski ugođaj i sveopće opuštanje. Dovoljna je i simbolika okupljanja, razmjene darova i ukrašavanja jelke. A za dobar „štimung“ ionako ne treba previše razloga. Uostalom pogledajmo kako se svakog proljeća u hrvatskim gradovima sve veselije proslavlja zaštitnik Irske Sveti Patrik. Teku potoci piva i mladi se odijevaju u zeleno u čast Irske, iako s njome nemaju baš nikakve veze. A pritom vjerovatno nemaju pojma tko je uopće službeni nebeski zaštitnik Hrvatske, jer trgovci i mediji očito nisu stigli blagdan svetog Josipa iskomercijalizirati.

Dr. sc. Božo Skoko/miportal.hr