“Sjećam se prvog puta kada sam molio za svoj poziv prije nekoliko godina. Klečao sam u molitvi na misi i osjetio sam pomak u svome srcu. U tišini kapelice, Gospodin me podsjetio na moje najdublje čežnje. Zatim me upitao ako bi u jednom određenom pozivu (neću reći koji) bili ispunjene. Bio sam malo iznenađen što me to upitao – nisam ga tražio za ikakve znakove o pozivu, već sam samo molio o stvarima koje sam htio postati kada budem stariji. Razgovarao sam s Bogom o svojim najdubljim čežnjama, predajući mu sve one koje sam bio svjestan i primajući od njega sve one koje još nisam primjetio. Gospodin je stavio moja traganja i čežnje u određenom pozivu”, napisao je za LifeTeen Nick Bernard, koji prenosi nekoliko načina koji su njemu pomogle (ili odmogle), kada bi molio za svoj poziv.

Umjesto da tražimo Boga da nam otkrije što želi za naše živote, možda bismo trebali biti iskreni i reći mu sve ono što mi želimo od njega.

Već dugo vremena, navodi, njegovu su se prijatelji u okrilju Crkve brinuli o otkrivanju poziva. Molili bi devetnice sv. Tereziji iz Lisieuxa, tražili znakove od Boga, pa čak i riješavali kvizeve ili molili ljude da im kažu što misle da bi trebali biti. Iako nema autoriteta da osudi bilo koju od tih metoda, Bernard je odlučio ponuditi jednu drugu perspektivu na molitvu o pozivu. Umjesto da tražimo Boga da nam otkrije što želi za naše živote, možda bismo trebali biti iskreni i reći mu sve ono što mi želimo od njega. To se ne odnosi na velike svote novaca ili o novome autu – vjerojatno ni ne čeznemo za tim stvarima. Već se radi o tome da budemo iskreni s Bogom te da mu predamo najdublje čežnje naših srdaca, vjerujući da će ih On posvetiti i vratiti nam te čežnje ako ih uistinu želimo.

Moliti o svome pozivu nije molitva za kraj naših života, već molitva o tome kako bismo trebali živjeti svoj život. Poziv je način na koji mi živimo život u punini naših identiteta i u kojemu ljubimo Gospodino najbolje što možemo. Poziv je hodočašće, a ne postaja. Birati svoj poziv ne određuje u tolikoj mjeri kamo ćemo u životu (možemo li to zaista predvidjeti?), već nam rasvjetljuje put. Na koncu, bez obzira o pozivu, sva stvorenja imaju istu konačnu svrhu – slaviti Gospodina. Ta se svrha ne mijenmja, dijelimo ju s pticama i poljskim cvijetovima.  Dijele ju i svećenici i bračni parovi i časne sestre.

Iako svi imamo istu svrhu-slaviti Gospodina našim životima, način na koji to čini svećenik razlikuje se od načina na koji to čini majka ili redovnik.

Poziv nam ne govori o tome kamo nam je ići, jer već od samog početka postojanja znamo da nam je put kojim nam je ići Gospodin. Poziv nas samo usmjerava kako ćemo do njega doći. Iako svi imamo istu svrhu-slaviti Gospodina našim životima, način na koji to čini svećenik razlikuje se od načina na koji to čini majka ili redovnik. U ovoj raznolikosti načina, a ne cilja, proizlaze naši pozivi na sudjelovanje kao različiti udovi Tijela Kristova.

Ponekad direktna molitva o našem pozivu nas zapravo može odvratiti od toga da ga otkrijem ili dopustiti Bogu da nam otkrije u svoje vrijeme. Ako stalno molimo Boga da nam pokaže koji poziv odabrati, riskiramo to da zanemarujemo značenja koja se nalaze u našim trenutnim iskustvima koje će nas usmjeriti o našem budućem pozivu. Ako provodimo čitavu duhovnu obnovu moleći Gospodina trebamo li ući u samostan, možemo zanemariti sva iskustva koja se utjelovljuju oko nas.

Tvoj će poziv biti nešto u čemu si dobar – ipak si za to stvoren!

Bernard tvrdi kako smatra da bismo puno više naučili o pozivu koji Bog sprema za nas ako bismo živjeli autentično, radije nego da molimo za božanskim posredovanjem. Ako bismo bili ti koji zaista jesmo, tada bismo skupljali informacije o tome na što smo pozvani. Ako volimo služiti, poučavati, slušati, stvarati ili nešto drugo, na nama je da molimo o tim ljubavima kada molimo o pozivu. Tvoj će poziv biti nešto u čemu si dobar – ipak si za to stvoren!

Nije gubitak vremena ako još ne znate koji vam je poziv. Čak bi se moglo reći da je iščekivanje jedan od najsmislenijih stvari kršćanskog života. Kršćani su ljudi koji su na putu, u potrazi za Božjim srcem. Kada smo mladi koji se još nisu potpuno obvezali na životni poziv, imamo posebnu priliku doživjeti široki raspon iskustava koji će nam pomoći da bolje upoznamo sebe i Boga. Ne biramo svoje pozive – otkrivamo kako su cijelo vrijeme u nama. U procesu odrastanja činimo pogreške, pokušavamo i ne uspijevamo, učimo nove lekcije i živimo kršćanski život. U svemu tome otkrivamo tko smo zaista i što zaista želimo. U tome se nalazi poziv – mjesti gdje se susreću naše ljubavi s potrebama svijeta za Božjom slavom.