Razmišljanje don Mihovila Kurkuta, svećanika salezijanca iz Zagreba, aktivnog u pastoralu mladih i ravnatelja izdavačke kuće Salesiana, objavljeno u Mahnićevu slovu, br. 4-2020, donosi mrežna stranica Postulature sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića.

U svibnju ove godine, baš kad pišem ove retke, u Zagrebu se trebao dogoditi veliki Susret hrvatske katoličke mladeži. Odgođen je zbog pandemije koronavirusa. Ovo je i godina kada obilježavamo 100. obljetnicu rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, oca Hrvatskog katoličkog pokreta. U svome pastoralnom radu i ja sam posebno posvećen radu s mladima. Ove tri činjenice, vjerujem, ponukale su urednika ovoga glasila da me pozove na suradnju i razmišljanje o mladima i ulozi sluge Božjega biskupa Mahnića u organiziranju mladih. U rukama mi se našla knjižica Excelsior za koju predgovor potpisuje sluga Božji biskup Antun. Odlučio sam upravo na temelju toga predgovora napisati ove retke.

S obzirom na to da radim s mladima, izazov mi nikako nije bio mrzak premda je u mnoštvu obaveza teško naći vremena za posložiti misli na papir. Zadatak sam započeo čitajući uvod u knjižicu izdanu daleke 1910. godine. Napisali su je mladi laici. Uvodničar odmah na početku jasno određuje knjižicu kao vade mecum, priručnik i vodič za uzorit rast i rad katoličke mladeži.

Antun Mahnić i ja

Nije mi ovo prvi susret s velikim Mahnićem. Dok sam još bio na studiju i pripremao diplomski rad proučavajući početke Hrvatskoga katoličkoga pokreta, bilo je nemoguće išta pročitati, a da krčki biskup na neki način nije bio uključen. Sama njegova pojava rođenoga Slovenca i dobroga poznavatelja zbivanja u slovenskoj Crkvi čini od njega mostom prema ostvarivanju sličnih gibanja i u hrvatskoj Crkvi, a Katolički pokret savršen je primjer toga. Cijelo vrijeme Mahnić je ostao duhovni otac, animator i podupiratelj samoga pokreta. Zaista fascinantna je figura ovoga vizionara koji je do kraja izgarao žarom pastoralne ljubavi za povjereno mu stado uporno nastojeći beskompromisno oduševljavati mlade za Krista. U tom zalaganju nije bio skučen, nimalo škrt ili ograničen trenutnim mogućnostima – Antun Mahnić je gledao dalje i neumorno tražio mlade kako bi ih poslao na studij, osigurao sredstva, nastavio ih pratiti ne samo materijalno nego i duhovno.

Biskup krčki u sebi nosi širinu pogleda i usredotočenost na poslanje služeći onima kojima je poslan. Ponajprije on im želi dati Krista. Međutim, njegovi didaktički postupci širi su od duhovnih poticaja i propovijedi: Mahnić na umu ima cjelovit život, kako sâm kaže – osobni i javni, duhovni i tjelesni, kulturni i politički – i sve to krčki biskup nosi u svome srcu. To za Mahnića nije bila tek jedna od aktivnosti, jedan od projekata. On je za to izgarao, do kraja je bio tome posvećen, za njega je to bilo pitanje vjernosti Gospodinu i Crkvi kojoj je ustrajno služio bez obzira na prijetnje, prozivke i poteškoće. Na kraju ga je to stajalo zdravlja i slobode, dovelo je u pitanje njegovu opstojnost i mogućnost vršenja pastirske službe. No, upravo se u tome vidi veličina čovjeka koji je beskompromisno spreman platiti cijenu vjernosti i posvećenosti svojoj službi i stadu do samo kraja. Stoga i danas trebamo govoriti hrvatskome puku o velikanima koji su ugradili svoju vjernost u temelje naše Crkve, a Mahnić je jedan od svjedoka koji svijetli nama i danas.

Foto: Postulatura sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića

Mahnić – neupitni uzor i poticaj

Velik je to poticaj nama koji nosimo odgovornosti napose prema novim naraštajima da znamo stameno posvetiti sve svoje snage i sposobnosti radi kraljevstva Božjega ma koliko god nas prozivali, proganjali ili sprječavali. Mahnić je tu jasan do boli. Njegove riječi mladima upućene su i nama danas, posebice kad citira Mateja: „Ne možete služiti dvojici gospodara“ (Mt 6,24).  Tom rečenicom biskup izriče i svoj credo – svoj vjerujem. Tu će rečenicu on živjeti do svoga kraja. Naravno da je Antun Mahnić čovjek svoga vremena, mentaliteta i kulture, njegova teologija i izričaj svakako odišu konstrukcijama koje su danas nama slabo razumljive ili čak i neprihvatljive, no bila bi velika nepravda kad bismo iz današnje perspektive i pameti sudili njegovo vrijeme, mentalitet i izričaj. Mahnić po svome žaru, hrabrosti i viziji ostaje neupitni uzor i poticaj.

Mahnić – vizija Drugog vatikanskog koncila

Kratko ću se osvrnuti na glavne biskupove misli iz samoga uvodnika u ovu knjigu namijenjenu hrvatskoj mladeži koja je zamišljena kao priručnik za ono što je Mahniću jako na srcu – javno djelovanje. Svoj uvodnik započinje tvrdnjom da ga je autor pretekao jer da već dugo razmišlja o pisanju ovakve knjižice, no glavni motiv njegova oduševljenja jest to što su autori knjižice laici, a ne svećenici ili biskup. Neprijatelji Crkve vrlo često govore da samo svećenici i biskupi svojim propovijedima huškaju narod, a eto ovdje sami laici potiču druge laike. Mahnić očekuje da će ova knjiga postići ono što mu je bilo posebno na srcu: da se „laici pripreme za javni život na mjesta vođa, učitelja, prosvjetitelja narodnih“. Pedeset godina prije Drugoga vatikanskoga koncila biskup krčki vidi u laicima snagu i budućnost Crkve. Meni se ponekad čini da mi još nismo dokraja shvatili, a kamoli prihvatili ovu smjernicu Koncila, ono što Mahnić vidi pedeset godina prije samoga događaja. I ako ćemo gledati zbivanja u našoj crkvi desetak godina nakon što je napisan ovaj uvod pa sve do kraja Drugoga svjetskoga rata, moramo priznati da je Mahnić dobro vidio.

No, osvrnuo bih se na zbivanja u suvremenoj Crkvi u Hrvata u zadnjih petnaestak godina gdje možemo zamijetiti znakove novoga proljeća naše domovinske Crkve. Laički pokret u mnogočemu dolazi do izražaja i postaje prava snaga Crkve.

Nije svako djelovanje laika u društvu samo po sebi kršćansko i Mahnić je toga svjestan. On vidi veliku opasnost u liberalizmu koji je postavio kukavičje jaje i proglasio vjeru privatnom stvari. Autor podcrtava kako je neprihvatljiva tvrdnja da „neka se pojedinac moli i vjeruje što hoće, no država, znanost, umjetnost i škola ne priznaju ni Boga ni Krista niti se pokoravaju ičijemu zakonu“. U čemu na poseban način sluga Božji vidi zamku i opasnost? Moderni čovjek podijelio je život na privatni i javni, a iz toga proizlazi i dvostruki moral i savjest. Mi koji pamtimo totalitarne ideologije, koje su tek započinjale u Mahnićevo vrijeme, možemo vidjeti do kojih su posljedica dovele cijelo čovječanstvo. Stoga će biskup beskompromisno denuncirati lukavost liberalizma kao da javni život ne utječe na privatni.

Što nam je činiti? Kako se od ovoga osloboditi? Ima li nam uopće pomoći? U ovome Mahnić nimalo ne dvoji i njegov je odgovor jednostavan: „Javni život treba opet osvojiti za Krista!“

Skauti / Foto: Postulatura sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića

Sloga u Crkvi, Euharistija i vjernost Papi

Krčki biskup razumije da se radi prije svega o duhovnoj borbi, ne i „duhovnjačkoj“ napasti da se zatvorimo i pobjegnemo u duhovnu intimu naše crkvene strukture, molitvene zajednice ili bogoslužja, a svijet neka ide svojim putem. Takva duhovna borba počinje preobrazbom pojedinaca i zajednica i sve više utvrđuje mlade ljude u kršćanskom mišljenju i životu. Zato Mahnić govori o cjelovitosti čovjeka – duha i tijela, misli i djela – sve utvrđeno u Kristu dok ne postane ono zašto je i stvoren „cijeli čovjek, tj. čelik značaj“. I baš ta pripadnost Kristu oslobodit će mladoga čovjeka od svakoga „polutanstva“, neke mješavine istine i neistine, Božjega i svjetovnoga, kršćanskoga i liberalnoga. Za Mahnića je nedvojbeno odgovor Isus Krist, kralj svakoga čovjeka, svake zajednice, svakoga društva i svakoga kraljevstva.

Sljedeći korak upućen je na Crkvu koja je od Krista primila milost i nastavlja njegovo poslanje u svijetu. Crkva nepogrešivo tumači Isusovo evanđelje i  čovjeka „krijepi milošću Kristovom da može po spoznatoj istini i živjeti“. Tako se mladi čovjek treba povezati s Crkvom kao dijete s majkom svojom. Mahnić je svjestan da je bez Crkve svako nastojanje uzaludno jer se glavna zaprjeka nalazi u ranjenoj čovjekovoj naravi i samo ga milost Isusova spašava. Tako će pastir svoje stado uputiti na Dobroga Pastira i potaknuti svakoga mladoga čitatelja k Euharistiji i utvrđivanju u krjepostima što nije plod naše volje ili truda, nego posljedica nebeske hrane kojom nas sâm Bog hrani.

Zato će Mahnić i zaključiti svoj uvod sokoleći mlade jer „u duhu već gledam i pozdravljam prve zrake ovoga velikoga dana, kada će se srušiti u Hrvatskoj sila bezbožnoga nadriliberalizma. Hoćete li da vam srce raspali plamen najčišće ljubavi, pristupajte k vrelu Presvete Euharistije, tu ćete naći prisutnoga Onoga koji je ostavio Nebo da umre za svoj narod“.

Tako je dobri krčki biskup zborio, tako je veliki krčki biskup i živio. Nema druge nego ako želiš živjeti, budi spreman i umrijeti; ako želiš naći, budi spreman i izgubiti, poput sjemena koje kad padne u zemlju i umre, donosi mnogo ploda. To je slika kršćanina koji ne živi za sebe i zbog sebe, koji velikodušno služi i daje svoje darove i vrijeme, koji se bori kako bi bio zauvijek povezan s izvorom svake nade, pastirom naših duša Isusom Kristom.

Foto: Postulatura sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića

Ostavština sluge Božjega Mahnića hrvatskoj katoličkoj mladeži

Gle puta uvijek istog, a uvijek novoga kojim nam je i danas poći! Nećemo mi riješiti svoje mentalitete, probleme koji nas pritišću, zaostatke ideologija koje još žive u našim glavama, obzirima ili uvjerenju da se ništa nikad neće promijeniti. Držimo se Krista, borimo se protiv „polutanstva“ koje napada naše duše i odgovornosti, i više od svega: držmo se Majke Crkve s pastirima koje nam je Gospodin dao. To je Mahnićeva ostavština nama: sa žarom za Krista i povjereno mu stado u vjernosti Papi i Katoličkoj Crkvi. Put pod noge, hrabro znajući da u ovome hodu nismo sami jer imamo euharistijskoga Krista, svece nebeske i našega Mahnića koji i danas još uvijek pomaže hrvatskoj mladeži.