Posebno nas neugodno može sputavati i vrijeđati slutnja ili naše mišljenje da drugi o nama loše misle. Čovjek može doživljavati bojazan da ga drugi ne simpatiziraju, da imaju nešto protiv njega, da ga ne vole, da ga ogovaraju, a da to i nije istina. Neki ljudi jednostavno ne mogu vjerovati da ih drugi cijene i poštuju, te misle da netko uvijek ima nešto protiv njih, da ih optužuje, da ih omalovažava, da im na bilo koji način pokazuje da ih ne voli.

Takvo mišljenje stvara neprijateljsko raspoloženje prema drugim ljudima. U nama se nagomilava agresivnost, te ne možemo s tim ljudima mirno razgovarati, nego samo oštro ili uvredljivo. Dapače, događa se da netko počne galamiti na drugog čovjeka, a da taj drugi ni ne zna odakle potječe ta srdžba. On možda nije nikada bio protiv ovoga koji sada viče na njega. A ovaj koji viče misli da je ovaj drugi protiv njega, da misli loše o njemu.

Takav stav može čovjeka teško opterećivati i onemogućiti ga da normalno živi. To mu se može toliko uvući pod kožu da ne može mirno spavati, da se boji doći među ljude, razgovarati s njima, javiti im se, da se plaši javno nastupati, da se boji pred drugima zastupati bilo što dobro, plemenito i čisto, jer misli da će ga drugi optužiti da on nije takav.

Nedavno mi reče jedan ranjeni branitelj: »Ne mogu više živjeti sa ženom i djecom. Imam stalan osjećaj da me optužuju što sam bolestan, što sam ranjen, što nisam bio s njima i radio. Oni poput mumija hodaju hodnicima i sobama stana, boje se bilo što reći sluteći da ću ja bijesno reagirati. Ali, još mi je teže« – reče on – »što me drugi optužuju da nisam ni trebao ići braniti domovinu. Zašto sam bio dragovoljac, zašto sam odlazio od kuće, pitaju me. Oni misle da sada nemam pravo tražiti nekakvu naknadu i priznanje. To me boli i zato moram poći na liječenje. Nisu mi to izravno rekli, ali vidim na njima da tako misle« – kaže ovaj čovjek.

Patnja od umišljene uvrede često najdublje boli i neugodno ruje u nutrini, razara psihu, ranjava i sputava duh…

Najteže boli lažna grižnja savjesti. Najviše boli pomisao da drugi o nama misle nešto negativno i zlo. Kako to izliječiti?

Potrebno je u duhu ići k onim ljudima za koje nam se čini da o nama zlo misle i u duhu im mirno u sebi govoriti: »Opraštam ti što tako o meni misliš, ja te razumijem i ne želim te osuđivati.« Govoriti to tako dugo dok ne osjetiš da te to mijenja, da u tebe ulazi mir, sloboda i da zaista možeš među ljude. Ako pak ima objektivan razlog da smatraš da ljudi o tebi negativno misle, onda je potrebno jednostavno reći Isusu: »Isuse, oprosti mi što sam bio takav prema ljudima, oprosti mi što sam ih povrijedio, oprosti što sam se tako ponašao da me oni imaju pravo osuđivati.« Takva riječ i pokajanje liječe rane i čiste srce, a onda opraštanje donosi mir i slobodu.

Ovakva patnja od umišljene uvrede često najdublje boli i neugodno ruje u nutrini, razara psihu, ranjava i sputava duh, opterećuje savjest, muči dušu i stvara osjećaj da smo gubavi od neke višestrane izranjenosti i straha. Osveta, mržnja, nova ubijanja, ogovaranje, svađe ili pak ovisnosti se tu najčešće ugnijezde.

Obično najjače peče kriva grižnja savjesti. Najteže je okajati neispravan osjećaj krivice. Liječenje je pravi put do mira.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića Ako oprostiš. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.