Ako je životna situacija u kojoj smo se našli toliko teška, dugotrajna ili komplicirana skloni smo tu zahtjevnost preslikati i na Boga, pa više ni sami ne znamo kako bismo ga u sve to sada “uveli”. Laž koja nam se potom servira je i ona da nam zahtjevnost situacije diktira dugotrajnost i zahtjevnost molitve pa će teške situacije biti “teško izmoliti”, radi se o zamkama u koje smo skloni upasti i tako propustiti upoznati ljubav Božju, odbiti Njegovu jednostavnost i Njegovu čežnju da stalno i u svemu bude uz nas, zatvoriti se gorućoj želji Njegovog Srca – da nas oslobodi i obraduje. Nikada ne zatvarajmo vrata Bogu koji stalno i strpljivo čeka pred njima, od Njegova zagrljaja dijeli nas samo sekunda okretanja ključa, jedna jednostavna izgovorena riječ : “uđi!”. Koliko god bilo komplicirano ono u čemu se nalazimo i s čime se mučimo iza vrata, istina o Bogu i našem razgovoru s Njime je daleko od komplikacije, u najzamršeniju situaciju najlakše je zapravo Bogu dopustiti ulaz i jednostavno – prihvatiti rješenje. Jer, kad dopustimo da uđe ugostili smo samo Rješenje baš svake situacije koja nas može zateći.

Pater Sebastian Šujević, SI, isusovac, ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku, predstavnik vijeća duhovnika KKODS -a, u razgovoru za HKM nadahnutom jednostavnošću odgovara na pitanja o molitvi.

Učitelju, nauči nas kako moliti, ta molba Isusovih učenika koja proizlazi iz srca koje po svojoj naravi djeteta Božjega čezne moliti kako za druge tako i za sebe stoji i danas. Mi osjećamo snažnu potrebu moliti, no vrlo često ni sami ne znamo – kako, i onda odustajemo nakon prvog pokušaja ili se pak ni ne odvažimo tražiti nešto konkretno za sebe i druge od Gospodina. Susrećete li se u svom pozivu s tim problemom?

Susrećem se, dakako, no iskustvo dubokih molitelja pa i vlastiti životni put naučio me je mnogočemu. Temeljna bi stvar bila: Molitva je susret mene, tebe, nas i Gospodina. Primjerom bih to približio: mi imamo iskustvo susreta s dragim ljudima, i ti susreti su raznovrsni a opet svi zdravi i dobri. Uzmite samo jednu osobu, prijatelja i različitost susreta: vjenčanje, sprovod, rođenje djeteta, slavlje rođendana, rad na podizanju kuće, utakmica… Okolnosti su drugačije, duša je u drugačijem stanju, potreba srca je drugačija, a ljudi isti. Rekao bih tako je s molitvom. Bitne su okolnosti i stanje srca i duše, prepoznavanje i tada se događa i molitva koja je za to vrijeme: prošnja, slavlje, tugovanje, pokora, vapaj, utjeha, borba. Tako možemo pronaći ritam svoga srca i duše i lakše ući u istinski, svjesni i iskreni susret.

Koliko je važno artikulirati Gospodinu što konkretno od Njega tražimo?

Smatram da je važno dobro i što konkretnije, preciznije artikulirati svoje riječi Gospodinu. Naravno, koliko je to moguće u datom trenutku. Zašto? Pa zato što tim s jedne strane ulazimo dublje u svoju dušu ili odnos s drugom osobom, ili situaciju u kojoj se nalazimo. Ne ostajemo na površini već idemo u dubine, upoznajemo stvari iznutra. I s druge strane tu nas već Gospodin vodi, ne radimo to sami prepušteni sebi, jer hramovi smo Duha Svetoga, i ne možemo reći „Gospodine“ bez Duha Svetoga. Tu nas On veći vodi prema svojoj volji, prema milosti koju nam želi dati, pročišćava našu nakanu, koja se čak može promijeniti od one prvotne jer nam Gospodin pomaže.

Kad molimo za druge moramo razlikovati molitvu prošnje i molitvu zagovora, koja je osnovna razlika?

Da, imamo razne vrste molitvi i razne načine molitvi. Molitva prošnje ili prosidbena molitva jest molitva u kojoj mi prosimo od Gospodina da nam se smiluje, da nam daruje potrebno za život ili koju posebnu, specifičnu milost potrebnu nam za naše posvećenje. Dok je zagovorna ili zastupnička molitva kada molimo za nekog drugog, kada zastupamo s Kristom, našim vječnim zagovornikom, pred nebeskim Ocem nekog drugog i njegovu situaciju i potrebu jer treba pomoć i Božji zahvat. Postajemo suradnici, stavljamo se na raspolaganje. Kod prošnje Gospodin čini nešto za nas, a kod zagovora Gospodin čini nešto preko nas.

Koliko dugo molimo, svi smo se suočili s tišinom u kojoj jednostavno nema odgovora, ništa se ne mijenja, nekad i godinama?

Vjerojatno je svatko od nas doživio tu Božju „tišinu“ u određenom trenutku svoga života i u određenoj  mjeri. Sv. Ivan od križa nam govori o „tamnoj noći osjeta“ ili još dublje „duše“. No, to je rjeđa pojava od one koja se događa većini vjernika, a sv. Ignacije je naziva „duhovna suhoća“.  Njegovim riječima: „Tri su poglavita razloga s kojih nas obuzima suhoća. Prvi je što smo mlaki, lijeni i nemarni u svojim duhovnim vježbama… Drugi je da nas Gospodin iskuša što vrijedimo i koliko napredujemo u njegovoj službi i proslavi… Treći je da steknemo pravu spoznaju i svijest te da na dnu duše osjetimo kako nije u našoj vlasti da steknemo ili održimo veliku pobožnost, žarku ljubav…, već da je sve to dar i milost Boga, našega Gospodina…“ (DV, br. 322) Gospodin nas želi tako pročistiti da bi nas darivao svojom ljubavi i slobodom sve više i više.

Kako znamo da molimo što valja i kako je milo Gospodinu, jer uvijek postoji sumnja da okrećemo “na svoj mlin”, tražimo nešto što nije po Božjoj volji, isto tako ako molimo za drugoga kako znati da molimo što je toj osobi doista potrebno?

Svakako, može pomoći ako imamo na umu da je naša domovina na nebesima, da je srce našega Oca suosjećajno i milosrdno, da čovjek gleda na vanjštinu i uvijek kroz neke „naočale“ obojene ovim ili onim uokvirenostima a Gospodin gleda u srce čovječje i poznaje ga bolje nego čovjek sam. Što sebe bolje poznajemo, to bolje prepoznajemo i što je u našoj molitvi „naše“. Poziv je naš uskladiti naše srce sa srcem Očevim, vježbanje, razlučivanje, preispitivanje – to nije jednokratna stvar, već stil života. Gledati Božjim očima čovjeka pred nama. Tražiti Duha Svetoga koji nam se stavlja na raspolaganje svojim svjetlom razlučivanja. Probajte, začudit ćete se koliko ljubavi tu ima za osobe koje gledamo.

Kad molimo neki će se držati forme pa će moliti primjerice devetnice, krunice, neki će ostati u improvizaciji – koji je „najbolji put”?

Iskustvo i tradicija pokazuje da u molitvi nema „najboljeg puta“ ili jedinstvenog puta“.  Kao što vrhunski kuhar to i jest jer zna praviti raznolika jela vrhunski, tako i jedan molitelj poznaje razne molitve i zna se njima poslužiti u pravo vrijeme, kako mu srce prepoznaje a Duh nuka. Zašto ne biti majstor vrhunske molitve.

Dok molimo Gospodin čuje, no čujemo li mi Njega!? Kako razaznati sto nam Duh govori za nas ili neku drugu osobu za koju molimo? Što pratiti – misli ili možda osjećaje koji se javljaju dok molimo, kako  naše tijelo reagira pri molitvi….? Pomozite nam shvatiti kako Duh govori. Možda zapravo čitavo vrijeme dobivamo odgovor ili smjernicu za nas ili za onoga koga zagovaramo, ali ne znamo prepoznati?

Gospodin neprestano komunicira s nama, neprestano nas susreće – preko liturgije sakramenata, preko Riječi Božje, preko Pape, biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, vjeroučitelja, roditelja, prijatelja, preko naših misli i osjećaja, preko naših osjetila, naše mašte, slika, snova… Na uobičajene načine, kao i one manje uobičajene ili izvanredne. On nas je stvorio, on nas želi za sebe. Često smo zatrpani riječima, mislima, informacijama pa se Božji glas mora probijati do nas. Nekad mi izgovaramo puno riječi pa nam ne ostane vremena za osluškivanje, slušanje a kamoli primanje. To je sveti prostor osluškivanja i primanja koje traži svoje vrijeme. To vam je kao da telefonom naručujete neku stvar i ne poslušate što će vam reći prodavač –  kada i kako će vam stvar isporučiti, i onda kada dođe dostavljač na vrata vi zatvorite vrata prije nego vam je paket uručen. Nelogično zar ne? Ali to se lako može dogoditi ako nismo spremni ili nam jednostavno promakne slušati i primati. Dva glavna unutarnja obilježja da je stvar ili poticaj od Gospodnjeg Duha jesu unutarnji mir i radost. Njih je dobro pratiti i na početku našeg odlučivanja za neku radnju ali i tijekom obavljanja radnje da nam je Gospodin potvrđuje.

Kod zagovora svetaca, kad prosimo njihov zagovor – kako znati kojem svecu se molimo za zagovor za sebe ili nekoga drugoga, obično se kaže da sveci biraju nas, a ne mi njih i da svatko ima svog zagovornika, kako prepoznati koji je naš ili kojemu se uteći za konkretnu potrebu?

Hehehe moram se nasmijati, jer Gospodin je i humorističan kako se zna igrati s nama u pozitivnom smislu, da bi se i mi igrali u životu bez obzira na dob. Molitva je i igra, rekao bih, da uključuje i našu raspoloživost na promjenu taktike, pristupa, stupanj ozbiljnosti, fleksibilnosti, prilagodljivost. Tako da u svoju ekipu za život poslažemo zagovornike s različitim „talentima“ i kroz igru ih upoznajemo i preslagujemo. Mislim da čovjek ne može tu puno pogriješiti, jer Gospodin je Gospodar igre života i upućuje nam pomoćnike, zagovornike po svom srcu. Malo potražimo, pokucamo, upitamo i vrata nam se otvaraju.