U razgovoru sa suradnicom Varaždinske biskupije, voditeljicom Ines Broz, u župnoj crkvi svetog Vida u Varaždinu, fra Mijo je govorio o posebnoj životnoj povezanosti sa svecem čiji spomendan danas slavimo. Cjeloviti tekst prenosimo s dopuštenjem.

Hrvatski katolički svetac i ekumenist Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom kao jedanaesto od dvanaestero djece u obitelji Petra i Karoline Mandić, a kršten je nakon mjesec dana imenom Bogdan Ivan. Velik interes za duhovnost pokazuje već u djetinjstvu. Kako je kapucinski samostan u Herceg Novom tada potpadao pod venecijansku provinciju, u dobi od 16 godina mladi Bogdan odlazi u kapucinsko sjemenište u Udine u Italiju.

Nakon dvije godine provedene u Udinama 1884. prelazi u samostan Bassano di Grappa kako bi stupio u novicijat. Tu 20. travnja postaje članom kapucinskog reda i uzima ime fra Leopold. Zavjetuje se u svibnju 1885. godine. Na teološki se studij upisuje na sveučilištu u Padovi da bi potom školovanje nastavio u Veneciji gdje i ostvaruje želju za stjecanjem svećeničkog zvanja 20. rujna 1890.

Za dobro hrvatskih duša

“Njegova se obitelj, vidi se iz matičnih knjiga, ističe kao velika kršćanska obitelj. Redovito je pohađao svetu misu te već kao dječak odskakao od vršnjaka, sa svima je bio dobar, u obitelji, društvu, a kao mladić je zračio svetošću, što i župnici svjedoče”, kazao je fra Mijo u emisiji “Vjera i nada”.

Kao mladomisnik izražava želju vratiti se u domovinu i raditi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, kako je bio slabašan i ne odveć dobrog zdravlja, prihvatio je odluku poglavara te je ostao u Padovi i posvetio se ispovijedanju. Postaje apostol ispovjedaonice, gdje je primio svakog čovjeka koji je tražio zajedništvo. Dolazili su mu ljudi svih zvanja, biskupi, svećenici, važni ljudi onoga vremena. Ljudi su čekali u redu za ispovijed. Ipak, najveća mu je želja bila da se vrati u Hrvatsku.

Ako nisam za života mogao biti, htio bih da ove moje bijedne i jadne kosti budu prenesene među moj narod za dobro hrvatskih duša.

“Uvijek je govorio da se u Italiji osjeća kao u krletki, jer njegova je duša preko mora. Domovina je domovina. Htio je da se na našim područjima očituje sjedinjenje istočne i zapadne Crkve. To ga je najviše vuklo. Njegova rečenica i danas znači mnogo svim Hrvatima: ‘Ako nisam za života mogao biti, htio bih da ove moje bijedne i jadne kosti budu prenesene među moj narod za dobro hrvatskih duša'”, govori fra Mijo Šarčević.

“Mirio ljude s Bogom, a iz euharistije crpio snagu”

Prvi susret fra Mije s likom sv. Leopolda zbio se tijekom šestog razreda kada mu je jedna časna sestra donijela moći i kratak životopis sv. Leopolda. Otada je prije spavanja svake večeri molio i čitao Sveto pismo, te se postepeno zaljubio u ovog sveca.

Kako li je samo zanimljivo da je jedan rastom mali čovjek sa svega 135 cm i još s govornom manom mogao činiti velike stvari.

“Oduševilo me i privuklo koliko se predao Bogu i činio dobro. Tako se jedne večeri tijekom molitve dogodio i moj poziv za svećenika franjevca kapucina. Kako li je samo zanimljivo da je jedan rastom mali čovjek sa svega 135 cm i još s govornom manom mogao činiti velike stvari. Nevjerojatno mi je kako je mogao po dvanaest sati na dan ispovijedati. Takvo što može samo onaj koji je dobio milost Božju, a on je mirio ljude s Bogom. Iz euharistije je crpio snagu što je i nama danas velika poruka”, ističe fra Mijo Šarčević.

Jedan događaj iz mladenačkog života svetog Leopolda fra Miju se posebno dojmio. Naime, kao osmogodišnji dječak Leopold je nešto ružno rekao, pa ga je časna sestra odvela svećeniku koji ga je ukorio i poslao da kleči na sredini crkve.

Kada sam ljut, pogled na njega me smiruje i mogu u ispovjedaonicu radostan i veseo.

“Sveti Leopold Bogdan je tada rekao da će i on biti svećenik, ali da nikada neće činiti takve stvari. Osobno smijem posvjedočiti kao svećenik da mi jako puno znači ovaj svetac, on me vodi u životu. Nikada nisam krenuo slaviti svetu misu bez da je on tu sa mnom. Otkada sam svećenik, nisam nikada čitao sveto evanđelje bez da sam molio i zagovor svetog Leopolda. Nisam krenuo ispovijedati bez da sam pogledao njegovu sliku ili kip. Kada sam ljut, pogled na njega me smiruje i mogu u ispovjedaonicu radostan i veseo. Znam da me on zagovara kod Boga i daje mi radost da mogu i drugima dijeliti milost”, svjedoči fra Mijo.

Fra Mijo: “Nitko nije savršen, ali Bog se poigra da budemo savršeni”

Gvardijan varaždinskog kapucinskog samostana napominje kako je Božja providnost učinila da se zagovara upravo svetom Leopoldu i da je u tom svecu pronašao utjehu. Milost Božja me dotakla, poručuje fra Mijo.

“Sveti Leopold je, kao i sveti Padre Pio, bio žustre naravi, no s vremenom se smirio. Tako i kad gledam svoj život, mogu reći da znam slično reagirati, ali Bog me pomalo teše. Vidimo preko takvih ljudi da Bog progovara. Nitko nije savršen, ali Bog se poigra da budemo savršeni”, govori fra Mijo te prepričava nekoliko primjera iz vlastitog života kada se predao u ruke i molitve svetom Leopoldu.

Jako puno sam molio i osjetio sam u tim trenucima veliku milost, sveti Leopold me smirivao.

“U vrijeme teškog i izazovnog vremena za svakog mladog čovjeka, polaganja mature, moja sestra je rodila dijete s dva prstića na jednoj ruci. Bilo mi je jako teško, kao i svima u obitelji. Jako puno sam molio i osjetio sam u tim trenucima veliku milost, sveti Leopold me smirivao. Nakon što sam položio sve ispite, osjetio sam veliki mir i zagovor. Također, nekoliko godina kasnije, majka se razboljela, pa su moje sestre postile i molile devetnicu sv. Leopoldu. Već nakon par dana majci je bilo bolje. Znam, isto tako, i za dvije trudnoće koje su se dogodile po zagovoru sv. Leopolda”, napominje gvardijan.

Fra Mijo je u nastavku emisije nazvao svetog Leopolda svecem koji ne šuti, koji uvijek progovara i koji neće izostaviti nikoga. Molitva njemu neće ostati neuslišana, kaže gvardijan, ali treba biti strpljiv i ne odustati.

Padre Pio i Bogdan Mandić; širitelji Božjeg milosrđa u životu svakog čovjeka

“Zahvalan sam Leopoldu i što sam svećenik. Bilo je i na studiju poteškoća, ali ovaj svetac me uvijek pratio. Hvala Bogu i sv. Leopoldu koji me doveo do svećeništva”, poručuje fra Mijo.

Sveti Otac papa Franjo odredio je da će uz Svetog Pija iz Pietrelcine (Padre Pio), zaštitnik svete Godine milosrđa (2016) biti upravo sv. Leopold Bogdan Mandić. Iste je godine Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu organizirala šestodnevno štovanje neraspadnutoga tijela ovog drugoga proglašenog hrvatskog sveca. Događaju je nazočio i fra Mijo Šarčević, koji je imao čast da održi i molitveno bdjenje.

Osobno smijem posvjedočiti, sveta misa je vrhunac našeg kršćanskog života, posebno nas svećenika, ali nigdje kao u ispovjedaonici nisam osjetio tu snagu, milost i milosrđe.

“Papa Franjo je u liku sv. Leopolda i sv. Pija prepoznao ljude koji su dali život za druge. Kao one koji su pomirivali ljude s Bogom i dovodili ih k njemu. Osobno smijem posvjedočiti, sveta misa je vrhunac našeg kršćanskog života, posebno nas svećenika, ali nigdje kao u ispovjedaonici nisam osjetio tu snagu, milost i milosrđe. Vjerujem da je tu papa u ovoj dvojici svetaca prepoznao da su bili širitelji Božjeg milosrđa u životu svakog čovjeka. Njihovo širenje Božjeg milosrđa papa je stavio za primjer i uzor svima nama. Što se tiče predvođenja molitvenog bdjenja, bio sam dirnut time što sam mogao biti dio toga. Mislim da ću cijeli svoj život prebirati ovaj događaj, poput Blažene Djevice Marije. Molit ću da nikada to ne zaboravim”, rekao je fra Mijo, a koju je poruku, vezanu uz život svetog Leopolda Bogdana Mandića, gvardijan varaždinskog kapucinskog samostana uputio vjernicima diljem Hrvatske, ali i šire, možete pogledati i poslušati ovdje: