Nemojmo zaboraviti da Biblija nije samo ono što je doslovno zapisano. Ona je prije svega živa Božja riječ, Božja objava. Mi kršćani vjerujemo da je Božja objava dosegla vrhunac u osobi Isusa Krista. U svemu onome što je vezano uz njega, njegovo djelo spasenja i vazmeno otajstvo. Isto tako vjerujemo da je Krist dao svojoj Crkvi asistenciju Duha Svetoga da ona može iščitavati i vjerodostojno tumačiti njegove riječi i da ona može svojim vjernicima davati siguran polog vjere.

Nakon što je sve stvorio Bog sedmoga dana sebi uzima dan odmora da bi otpočinuo od svega što je učinio. Iz toga slijedi, prelazeći iz Knjige Postanka u Knjigu Izlaska, Bog izričito naređuje svome narodu da slave tu subotu iz dva razloga. Prvo zato da se spomenu onoga što je Bog učinio i da shvate kako im je Bog dao primjer da šest dana treba raditi, a sedmi dan se odmarati. Tu dolazimo do poante koja je i danas aktualna: Je li čovjeku potreban taj jedan dan za odmor? Ili je čovjek ustrojen da može poput stroja raditi bez odmora?

Bog je čovjeka stvorio tako da nam je potreban odmor, ali ne samo onaj pasivni, već aktivan odmor u kojem ćemo raditi na drugačiji način od onih šest dana. Raditi na sebi. Zato Bog daje čovjeku jedan dan odmora kako bi taj dan, prije svega, mogao posvetiti prije svega Bogu i kako bi se mogao duhovno obnoviti te posvetiti sebi i svojoj obitelji. Taj dan odmora nije nešto što je čovjeku naređeno, već je za čovjekovo dobro. To je smisao svake Božje odredbe, čovjekova dobrobit.

Taj sedmi dan u Starom zavjetu za pobožnog Židova i danas je subota. No u Novom zavjetu, utjelovljenjem Sina Božjega koji je došao usavršiti Zakon. Zato za nas kršćane više nije mjerodavan Stari zavjet, već Novi zavjet. Prva Crkva je vrlo brzo shvatila da Krist Gospodin postaje središnji lik naše vjere i On je posrednik između Boga i čovjeka.

Što se s Kristom Gospodinom dogodilo da bismo ostavili subotu i prešli na nedjelju?

Prije svega dogodilo se njegovo uskrsnuće, i to prema svjedočanstvu sve četvorice evanđelista prvi dan nakon subote, dakle u nedjelju. Tu su kršćani shvatili, pogotovo nakon što im je Uskrsli to protumačio, da je Kristovo uskrsnuće temelj naše vjere.  Kršćani su shvatili da moraju učiniti određeni odmak od židovskog načina života i počeli su slaviti nedjelju kao dan uskrsnuća Kristova koji je započeo novi odnos između Boga i čovjeka.

Kada slušamo prigovore zašto kao kršćani slavimo nedjelju, a ne subotu onda postoje dvije zanimljive stvari. Prvo, pokušava se prigovarati kao da je Katolička Crkva izmislila nedjelju. Drugo, pokušava se reći kao da je nedjelja postala danom odmora tek kada je car Konstantin dao slobodu kršćanima tek 313. godine. Ni jedno ni drugo nije točno.

Mi ne govorimo o Katoličkoj Crkvi ni o vremenu cara Konstantina, govorimo o Kristovoj Crkvi, prvoj Crkvi, o prvim kršćanima koji su shvatili da je Kristova želja da dan kristova uskrsnuća bude dan Gospodnji. Ne mora sve biti izričito zapisano u Svetom pismu. Crkva iščitava iz onoga što je Krist govorio, činio i kako je naučavao vođena snagom Duha Svetoga kojeg joj je Krist zajamčio ima tu sigurnost da ne može pogriješiti u bitnim pitanjima vjere. I kršćanski pisci prva tri stoljeća zapisali su kako je ta svijest o nedjelji od najranijih vremena vrlo jaka. Nedjelja je posvjedočeno dan Gospodnji, tu nema nikakve sumnje jer nama kršćanima je središte Krist Gospodin.