Ako su Ivica i Marica brat i sestra, je li Ivica Maričin brat, a Marica Ivičina sestra ili je pak Ivica Maricin brat, a Marica Ivicina sestra?

Pitanje je zapravo kako glase pravilni oblici posvojnih pridjeva muških i ženskih imena na –ica kao što su primjerice Jurica, Perica, Tomica, Milica, Đurđica, Dragica…

U hrvatskom književnom jeziku posvojni pridjevi spomenutih imena trebaju uvijek biti na –in, a ispred toga –in c prelazi u č (Dragic+in > Dragičin) pa je zvršetak pridjeva čin, a ne cin: Juričin, Peričin, Tomičin, Miličin, Đurđičin, Dragičin, pa bismo trebali govoriti i pisati i da je Ivica Maričin brat odnosno da je Marica Ivičina sestra. Pa je onda i vještičina kuća, a ne vješticina.

Osim za imena, to vrijedi i za prezimena koja završavaju na -ica kao što su Desnica, Malenica i Letica pa je tako ispravno reći, primjerice, da čitamo Desničin roman ili da se slažemo s Maleničinim i Letičinim mišljenjem.

Isto pravilo vrijedi i za posvojne pridjeve od nekih općih imenica kao što su primjerice učiteljica, slušateljica, slikarica, prijateljica koje trebaju glasiti učiteljičin, slušateljičin, slikaričin, prijateljičin.

Katkada nam se može učiniti da takvi oblici zvuče nezgrapno, npr. pjevačičin (od pjevačica) ili Ivančičin (od Ivančica) …naime, ako nam to čičin stvara poteškoću u govoru ili razumijevanju, dostatni su to razlozi da ostane čicin: pjevačicin, Ivančicin.

U ostalih imena i imenica, koje ne završavaju na čica (Sunčica, tratinčica) treba dosljedno upotrijebiti oblik na čin: babica, babičin; kraljica, kraljičin; Anica, Aničin; banica, baničin, a Sunčica i tratinčica, jednostavnosti radi neka budu Sunčicin i tratinčicin, a ne Sunčičin i tratinčičin.