Tako sam na početku, iz dana u dan, otkrivao nešto novo, svakoga dana pokušao sam čuti samu Riječ Gospodnju koja preko Svetog pisma i meni nanovo govori. Prolazili su dani rasta, dani bratstva i dani radosti. Možda će netko misliti kako je sve u to vrijeme bilo potpuno idealno, no upravo zbog toga napisah, da su prolazili dani rasta jer sve ono što nije bilo toliko idealno, imalo je anaboličko djelovanje za cijelo moje biće. Sve te ljudske slabosti tada bijahu poticaj za još veću izgradnju unutar same zajednice. Sve te nesloge, nerazumijevanja, protivljenja, kušnje i svake druge ljudske slabosti bijahu ljestve svakoga odziva Božjem pozivu. Ljestvama odziva se svaki pozvani može penjati na visoko brdo gdje će na Sionu gledati Boga nad Bogovima.

Ljestvama odziva se svaki pozvani može penjati na visoko brdo gdje će na Sionu gledati Boga nad Bogovima

Budući da se po ljestvama odziva potrebno penjati, prvu prečku je potrebno smjestiti posve dolje tako da se sav osjetilni svijet postavlja kao zrcalo po kojemu se prelazi k Bogu, vrhovnom Tvorcu, da tako i pozvani bude pravi Hebrej koji iz Egipta prelazi u zemlju obećanu Ocima, ali da kao kršćanin s Kristom iz ovoga svijeta prelazi k Ocu koji poziva i govori: „Prijeđite k meni svi koji žudite za mnom i nasitite se mojim plodovima. Jer po veličini i ljepoti stvorova može se jasno spoznati njihov Stvoritelj.“

Zbog ovog saznanja bilo je potrebno diviti se odzivom svemu stvorenom. Bilo je potrebno zahvaljivati za sve stvoreno što do tada vidjeh, okusih, opipah i čuh. Po zahvaljivanju za sve proživljeno direktno sam mogao zahvaljivati Bogu, Počelu svega stvorenoga. Onomu koji, svojom višnjom moći, mudrosti i dobrohotnosti odsijeva u stvorenim stvarima.

Druga prečka odziva utemeljena je na Kristu, a drugi korak predstavlja dopuštenje da Krist živi u meni. To znači dopustiti Kristu da živi u meni ovdje i sada, u prostoru i vremenu, u samoj povijesti u kojoj me On zove da Ga nasljedujem.

Isusov poziv na nasljedovanje u posvećenom životu je prvotni, sveobuhvatni, posvemašnji poziv te traži potpuno predanje.

Svaki pozvani u svome srcu otkriva kako mu uspjeh, slava, utjecaj, moć i novac ne donose unutarnju radost i mir za kojim čezne

Ne može se biti samo malo za Krista ili se pak odazvati samo djelomično, na način – evo imam poziv, ali još nije vrijeme za odziv – pa tako onda u tom, nije vrijeme – dostignemo samu smrt. Na ovaj način – nije još vrijeme – posvećujemo Kristu samo malo pozornosti ili ga pak držimo jednom od mnogih preokupacija. „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“

Negdje duboko u našim srcima mi već znamo te svaki pozvani u svome srcu otkriva kako mu uspjeh, slava, utjecaj, moć i novac ne donose unutarnju radost i mir za kojim čezne. Također svaki pozvani pronalazi otajstvenu radost u osmjehu onih koji su se već odazvali. Tome je tako jer taj tinjajući poziv u pozvanome ne predstavlja nešto naše, potaknuto našom voljom, nego predstavlja Božju volju i Božji put.

Poziv je božanski put, put Križa, put Krista. Poziv je božanski stil života koji nam naš Gospodin želi darovati po svojemu Duhu. Pozivom nam je darovan u paketu život Duha Kristova koji proniče dubine Božje, kako bismo novim znanjem uma i srca spoznali Božji put.

Takav sam paket i ja u ono vrijeme postulature primio. Tih dana zajedno s braćom rastao sam u molitvi i radu. Rasli smo u spoznaji i radosti. Rasli smo u bratskoj ljubavi. Tih dana počeli smo shvaćati onaj suodnos akcije i kontemplacije te na taj način sve više tražili Duha Božjega i Njegovo sveto djelovanje. Svaki dan toga života u postulaturi, za mene je bio nova radost i doista novi dan.