Evanđelje ove treće vazmene nedjelje donosi, vjerujem velikoj većini od nas, poznati odlomak iz Lukina Evanđelja o putu dvojice učenika u Emaus. Emaus je bilo selo udaljeno šezdeset stadija, odnosno 11 kilometara, od Jeruzalema. Za Židove, to je selo bilo i mjesto nade i sigurnosti u Boga koji oslobađa i izbavlja Izraela. Naime, upravo se u Emausu održala bitka između Jude Makabejca i pogana, u kojoj su Židovi pobijedili. I zato ova dvojica učenika, razočarani u Isusa, ali i u sebe jer su svoju nadu stavili u „krivoga“ Mesiju i jer su si dopustili da ih taj, po njihovu mišljenju, „krivi“ Mesija zavede, hodočaste u mjesto koje je za njih mjesto osvete i Božje pobjede nad poganima. Iz velikoga grada – Jeruzalema, odlaze u malo selo, u Emaus – mjesto obilježeno tradicijom te zatvoreno za novost uskrsnuća koju donosi Isus Krist. I učenici su zatvoreni za novost koja dolazi s Uskrslim. Ne razumiju je, niti se srame pokazati svoje razočaranje: a mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Zajedno s tom nadom o otkupljenju Izraela, učenici su zasigurno smatrali da će Isus i njih učiniti utjecajnima te ih osloboditi od svih životnih problema i nevolja. I zato njihovo razočaranja biva još veće. Na koncu, njihova očekivanja sažima i ime jednoga od njih dvojice – Kleopa, što znači slava oca, očeva slava. Dakle, obuzeti su ambicijama, slavom, moći i vlašću. I dok zajedno hodaju prema „utjesi“ koju su očekivali pronaći u sigurnosti i tradicionalizmu Emausa, na putu im se pridružuje Isus, i kroz liturgiju na ulici, kako će na jednom mjestu tumačeći ovaj evanđeoski odlomak reći papa Franjo, razočaranim učenicima ražaruje srca tumačeći im Pisma i vraćajući im vjeru.

Isus put oporavka svojih učenika započinje blagim prijekorom: O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? Pretpostavljamo da Isusu nije bilo drago koriti svoje učenike za vrijeme svoga prvog susreta s njima nakon uskrsnuća. No, unatoč tomu što ih kori te što nastupa s pozicije Učitelja, čini mi se da se Isus zapravo osjeća razočarano i zbunjeno. Čini mi se da je jedino On taj koji ima pravo izreći riječi  a ja se nadah. Nadah se da će oni koji su sa mnom proveli tri godine, oni koji su slušali i upijali moje riječi, oni koji su od mene učili i kojima sam ja sâm tumačio Pisma, ipak nešto i naučiti. Naučiti da spasenje dolazi preko križa i patnje. Ne preko našega ispraznoga načina života, što nam ga oci naši namriješe ne nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, kako nas podsjeća današnje drugo čitanje, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. Mi danas vjerujemo u ovu istinu. Mi danas vjerujemo u ono što ova dvojica učenika još nisu vjerovala. Oni su izgubili nadu, a mi ne sumnjamo u ono što je bilo uzrokom njihove sumnje, kako veli sv. Augustin. No unatoč toj činjenici, mi često uopće ne razmišljamo što to sve stvarno znači. I zato što zapravo ne shvaćamo što znači Uskrsnuće za nas, događa se da i mi često ostanemo razočarani u Isusa. Događa se da se i naše nade rasplinu poput nade ove dvojice učenika. Zato tako često ne prihvaćamo svoje životne križeve, svoje bolesti, patnje, gubitke, odricanja… jer smatramo da nas Isus, zato što redovito molimo ili slavimo svete sakramente, treba osloboditi od svakoga zla i napasti. Još je jedna vrsta razočaranja prisutna među nama vjernicima. Naime, našim se vjernicima može dogoditi da prevelike nade i očekivanja polažu u svoga župnika, pa, na koncu, zbog različitoga načina razmišljanja i činjenja, neki od naših vjernika izgube nadu u svoga župnika. Ali ponekad se događa i obrnuto, pa se neki od naših pastira osjećaju poput Isusa u današnjem evanđelju: unatoč tolikim zajedničkim godinama provedenim sa svojim župljanima, tolikim tumačenjima Pisama i obrazlaganjima i Mojsija i svih ostalih proroka, to sjeme Božje riječi koje neumorno siju ne nailazi na plodno tlo te pastiri gube nadu u svoju župnu zajednicu i u svoje župljane. Možda i zato što neki od naših vjernika neprestano odlaze tražiti svoju sigurnost, zaštitu i tradicionalizam u neki od svojih Emausa i na taj način ostaju zatvoreni novosti Kristova uskrsnuća. Stoga neke od naših zajednica bivaju zakočene otvorenosti poticajima Duha Svetoga, a njezini pastiri, ali i dobar dio njezinih članova, postanu razočarani i rezignirani.

Neka nam zato ova nedjelja i današnja čitanja koja smo čuli, a koja nas sve odreda žele poučiti o istini Kristova uskrsnuća, uistinu i potaknu da vjera i znanja koja imamo o Isusu ne ostanu tek mrtvo slovo na papiru, već nas potaknu da vjeru nastojimo pretočiti u svakodnevni život. Neka nas potaknu da naučimo povezivati Krista s križem, a samim time, posvješćivati si da i mi, današnji Kristovi učenici, nismo oslobođeni muka i patnji. Naučimo ih prihvaćati upravo u svjetlu vjere u Krista Uskrsloga. Tada će zasigurno biti i manje razočaranja, sa svih strana – i s Kristove, i sa strane nas svećenika, ali i naših vjernika. Molimo jedni za druge. Molimo ovih dana dok se pripremamo za Svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja – koji slavimo iduće nedjelje – za naše pastire, ali molimo i za hrabrost i odvažnost i drugih mladića i djevojaka, da se puni Kristove nade odvažno zapute na putovanje s Njime. Na tome putu nikada neće biti sami. Pratit će ih Krist, Dobri Pastir, ali i njegova zajednica – Crkva, svi mi koji se iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan okupljamo tamo gdje možemo na najbolji način prepoznati Krista Uskrsloga – na lomljenju Kruha.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Pavla Mikulčića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.