Sin Božji, Riječ od koje je sve stvoreno, želio je biti, za razliku od nas, ponižen i pogrđen, a mi stvorenja, stvorena od te Riječi, koji smo prah i pepeo, želimo biti sve nad svima, štovani i cijenjeni. On sam je nama rekao: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, a čovjek vazda kao da je čuo: Učite se od mene svesilnog i svemoćnog, pa tako čovjek želi stvarati svijet i sve vidljivo i nevidljivo, i u samom svijetu tvoriti čudesa i samo za tim čeznuti, mrtve dizati, čitav svemir po svome mišljenju preoblikovati, a Krist i dalje jeca o krotkosti i poniznosti. Tako se Božje Veličanstvo za nas poništava, ponizuje i lišava samoga sebe, a čovjek tako besramno, taj crvić, prah i pepeo, toliko krhak, nadima se i uzvisuje. Na našu žalost to nadimanje i uzvisivanje vidljivo je i među nama vjernicima, među kršćanima, među onima koji nasljeduju Krista – krotka i ponizna. Ne može nitko Krista nasljedovati kroz nadimanje i uzvisivanje, već Krista nasljeduje samo onaj koji je krotak i koji se ponizuje. Sveti Ciprijan kaže: Humilitas est sanctitatis fundamentum – Poniznost je temelj svetosti.

Treba se kloniti oblikovanja po volji koja isključuje Božju volju ili pak po ideji koja je suprotna Božjoj namisli.

Zanimljivo je da izrazi humanus i humilitas imaju isti korijen – hum – od humus – tlo, površina zemlje, prah zemaljski, suho, zemlja, prizemnost, niskost, običnost, humus. Humilitas tako i dovodi do ovoga humanus što onda znači da nije moguće govoriti o humanosti ako je iz humanosti isključena poniznost. Tako je poniznost temelj humanosti. Svetosti, a ni humanosti bez poniznosti nema. Ako sada znamo da je korijen tih riječi humus tada lakše možemo shvatiti kako poniznošću možemo postići svetost i ostvariti svoj humanus. Kada malo zastanemo vidimo da je to jednostavno, samo treba postati poput praha zemaljskog i dopustiti da nas Bog oblikuje. Treba se kloniti oblikovanja po volji koja isključuje Božju volju ili pak po ideji koja je suprotna Božjoj namisli. Svrha našeg stvaranja je Bog. Od Boga smo stvoreni pa onda dopustimo da nas Bog oblikuje. Da On bude onaj koji nas vezuje vezivom bezuvjetne ljubavi. Počesto koristimo veziva koja nas više raspršuju nego li sabiru, koja nas rastaču kako to žele fluidi ovoga svijeta. Vrijeme je da prihvatimo božansku oblikovateljsku ljubav i samo budemo prah u Božjim rukama, čime postajemo uistinu slika i sličnost Božja. To znači poniznošću rasti u svetosti. Tako je činio i Krist, kako piše Pavao:

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2,6-8)

Poniznost je ključ za svaki duhovni rast i pravi sakramentalni život. To je ključ za naše međuljudske odnose u kojima nisam sudac drugih, vladar nad drugima, već sluga i služitelj.

U ovom dijelu kristološkog himna iz poslanice Filipljanima vrlo je zanimljiv pojam oplijeni. Radi se o grčkom glagolu ἐκένωσεν ekenōsen kojega možemo prevesti s oplijeni, liši, isprazni, poništi, unizi. Da bismo taj glagol uopće shvatili, potrebno je razumjeti početak ovog kristološkog himna. Vidimo da se Krist ponizio iako je trajni lik Božji, koji je sam Bog, koji je postao čovjekom, jer se toga Božjeg lika nije kao vlastitog plijena držao. Ako znamo da je plijen etimološki neka zasluga, nešto što sam ja zaslužio svojom borbom, spretnošću ili vještinom, onda vidimo da se Krist svoje trajne ličnosti Božje ne drži kao neke svoje zasluge, već se lišava toga i postaje čovjekom. Za razliku od Krista, koji se lišava svojeg Božjeg lika i postaje čovjekom, čovjek i Sotona uvijek imaju želju postati Božji lik, postati kao Bog, dok Bog želi zbog čovjeka postati čovjekom, uniziti se, a ne uzvisiti, a čovjek i sotona žele se uzvisiti, a ne uniziti. Razumijevajući na ovaj način kenozu, uniženje samoga sebe, i mi možemo početi raditi na sebi, načinom koji nam je kao primjer ostavio sam Krist. Trebamo ponovno postati prah zemaljski i dopustiti da nas Bog oblikuje – pokopati sebe, vratiti zemlji, pokriti zemljom – što znači riječ humare – dakle, potrebno nam se ozemljiti.

Ako svako naše dobro djelo ne bude pretjecala, pratila i slijedila poniznost, odmah će nam oholost ugrabiti sve iz ruke.

Poniznost je ključ za svaki duhovni rast i pravi sakramentalni život. To je ključ za naše međuljudske odnose u kojima nisam sudac drugih, vladar nad drugima, već sluga i služitelj. Ponizan čovjek tako nikome ne može reći da je ohol, kao što primjer za to daju i filozofi prije Krista, gdje u primjeru kada je Platon organizirao gozbu i pozvao neke od filozofa među kojima i Diogena te za njih lijepo uredio kuću, prostro sagove, namjestio pokućstvo, kao što je i pristajalo za takve uzvanike. Diogen, došavši i stupivši u Platonovu kuću, svojom je blatnom obućom, gazio po sagovima. Što to činiš? Zapita ga Platon. Diogen će mu na to: Nogama gazim gizdu i oholost Platonovu. Na to mu Platon lijepo odvrati: Gaziš, ali drugom ohološću.

Uvijek je moćnija i sigurnija duboka poniznost negoli svaka vjetrovita uzvisitost. Bolji je tako onaj koji ponizno Bogu služi, negoli onaj koji tvori čuda i uzvisivan je zbog toga. Bez poniznosti, toga lišavanja, uniženja, čime postajemo prah, ne možemo ni koraka učiniti na duhovnome putu. Sveti Augustin u Poslanici Dioskuru o tome piše: Ako svako naše dobro djelo ne bude pretjecala, pratila i slijedila poniznost, odmah će nam oholost ugrabiti sve iz ruke. To potvrđuju i sv. Grgur kao i sv. Bernard kada kažu: Tko sabire kreposti bez poniznosti, taj kao da baca prašinu u vjetar, koja se sva rasprši i odleti po zraku.

Poniznost je korijen svih kreposti, korijen duhovnosti, čovječnosti i kršćanstva. Poniznost je stvarnost duboko ukorijenjena koja pušta korijen odozdo i daje plod odozgo (usp. Iz 37,31).

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić  je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i radi u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Vodi i nekoliko skupina mladića kroz devedesetodnevni program za muškarce EXITUS.