Na 2. vazmenu nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Krešimira Šafa, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnog upravitelja Župe Preobraženja Gospodinova u Strošincima i župnog upravitelja Župe Pohođenja BDM u Soljanima. Vlč. Šaf, između ostalog, ističe: "Kad dopustiš da njegov mir bude u tvom srcu, tada dopuštaš Gospodinu da učini još jedan korak u tvom životu – da njegovom snagom započneš mijenjati, prvo sebe, a onda i druge oko sebe. Dopuštaš sebi ponovno revitalizirati onu sliku Božju na koju si stvoren."
Kako lijepo, pomalo i utopistički, zvuče riječi iz Djela apostolskih koje smo mogli danas čuti u današnjem prvom čitanju. Bijahu postojani u nauku, zajedništvu… strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu… svi bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko… jednodušno i postojano hrlili u Hram… zajednički uzimali hranu hvaleći Boga. Prekrasna je ovo slika prve Crkve, prvih Kristovih učenika. Ista ta slika govori nam kako su braća i sestre koje je povezao pravi Duh Božji bili Kristovi učenici i u Hramu, i u kućama. Ti su vjernici bili nasljedovatelji Kristovi i prilikom lomljenja kruha i prilikom dijeljenja dobara.
Uzmimo sada jednu drugu sliku. U našu župnu crkvu, za vrijeme slušanja nauka apostolskog, lomljenja kruha, zajedništva i molitve, ulazi osoba; tu je, iz našega mjesta, no godinama, desetljećima nije bila u crkvi. Malo je zakasnila, no ipak želi biti dio zajednice. Zatim ta ista osoba dolazi do prvih redova, traži mjesto za stati, klekne, pomoli se te nastavlja sudjelovati u euharistijskom slavlju. Htjeli si priznati ili ne, naša se pažnja od oltara usmjerava prema toj osobi. Također, ako je ta osoba na lošem glasu u društvu, vrlo je moguće da će se u glavama pojedinaca pojaviti misli: odakle sad ta osoba ovdje, što radi, kako to da je sada našla vremena za Boga i sl. Te i takve misli često nisu pozitivno obojene.
Ako usporedimo ove dvije slike, prve Crkve i potencijalnog stanja svijesti današnjice, onda možemo primijetiti da, koliko god se trudili izvanjski, institucionalno i ritualno biti na tragu prve Crkve i biti Kristovi učenici, toliko smo u svojoj nutrini, u najintimnijem dijelu našega bića, daleko od učeništva na koje smo pozvani. Razlog tome je što Isusove riječi te riječi apostola, koje su nužno naša duhovna hrana, uzimamo zdravo za gotovo. Također, uz često neprihvaćanje i neživljenje riječi koje nam se nude, u euharistiji ne doživljavamo stvarno prisutnoga i živoga Boga – kruh koji se lomi za život svijeta. Nismo iskreno svjesni da je Isus onaj koji je umro za nas da bismo mi mogli živjeti, pavlovski rečeno, da zbog njegove žrtve imamo svrhu svoje vjere: spasenje duša.
Brate i sestro, danas ti kroz svoju riječ uskrsli Gospodin želi podariti mir. Kao što je rekao i učenicima, govori i tebi – mir vama, mir tebi. Vrati narušeni mir svom srcu. Ne zavaravaj se ovozemaljskim stvarima i pojavama koje ti ne daju dugotrajan mir, nego prihvati moj mir. Upravo zato što smo izbacili iz srca mir koji Krist daje, različiti poslovi, svakodnevni stres, međuljudski odnosi, križevi bolesti, neimaštine, svađe, konzumerizam, žurba za propadljivim vrijednostima vrlo lako stave mrenu na oči našega srca. Mir koji Krist daje nije takav da će te osloboditi od tvoga teškoga života. No, kad dopustiš da njegov mir bude u tvom srcu, tada dopuštaš Gospodinu da učini još jedan korak u tvom životu – da njegovom snagom započneš mijenjati, prvo sebe, a onda i druge oko sebe. Dopuštaš sebi ponovno revitalizirati onu sliku Božju na koju si stvoren. A obnovljena slika Božja u tvom vlastitom srcu nužno mora izazvati onu kršćansku radost, radost o kojoj govori i apostol Pavao kad piše da se radujemo, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.
Nedjelja je Božjega milosrđa. Osobit je to dan, kad trebamo postati svjesni jedne činjenice – nema takva grijeha, prijestupa, naše ljudske slabosti i pada koji Gospodin, iz neizmjerne ljubavi prema nama ljudima, u svom milosrđu neće oprostiti i dati nam novu priliku. No, uz ovu činjenicu ide još jedna – kao što Gospodin ljubi mene, tako sam i ja pozvan ljubiti svoga bližnjega, i kao što Uskrsli oprašta meni, poziva i mene da oprostim svome bližnjemu. Koliko puta? Nebrojeno mnogo puta. Još je jedna radosna nuspojava prihvaćanja Krista uskrslog i obnavljanje slike Božje u nama samima – tada lako prepoznamo da ista ta slika postoji i u drugome te lakše, bolje i potpunije, potaknuti Božjim milosrđem, pristupamo bratu i sestri koje je Bog stavio na naš životni put. Budimo stoga milosrdni kao što je milosrdan Otac naš nebeski.
Kako lijepo, pomalo i utopistički, zvuče riječi iz Djela apostolskih koje smo mogli danas čuti u današnjem prvom čitanju. Bijahu postojani u nauku, zajedništvu… strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu… svi bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko… jednodušno i postojano hrlili u Hram… zajednički uzimali hranu hvaleći Boga. Prekrasna je ovo slika prve Crkve, prvih Kristovih učenika. Ista ta slika govori nam kako su braća i sestre koje je povezao pravi Duh Božji bili Kristovi učenici i u Hramu, i u kućama. Ti su vjernici bili nasljedovatelji Kristovi i prilikom lomljenja kruha i prilikom dijeljenja dobara.
Uzmimo sada jednu drugu sliku. U našu župnu crkvu, za vrijeme slušanja nauka apostolskog, lomljenja kruha, zajedništva i molitve, ulazi osoba; tu je, iz našega mjesta, no godinama, desetljećima nije bila u crkvi. Malo je zakasnila, no ipak želi biti dio zajednice. Zatim ta ista osoba dolazi do prvih redova, traži mjesto za stati, klekne, pomoli se te nastavlja sudjelovati u euharistijskom slavlju. Htjeli si priznati ili ne, naša se pažnja od oltara usmjerava prema toj osobi. Također, ako je ta osoba na lošem glasu u društvu, vrlo je moguće da će se u glavama pojedinaca pojaviti misli: odakle sad ta osoba ovdje, što radi, kako to da je sada našla vremena za Boga i sl. Te i takve misli često nisu pozitivno obojene.
Ako usporedimo ove dvije slike, prve Crkve i potencijalnog stanja svijesti današnjice, onda možemo primijetiti da, koliko god se trudili izvanjski, institucionalno i ritualno biti na tragu prve Crkve i biti Kristovi učenici, toliko smo u svojoj nutrini, u najintimnijem dijelu našega bića, daleko od učeništva na koje smo pozvani. Razlog tome je što Isusove riječi te riječi apostola, koje su nužno naša duhovna hrana, uzimamo zdravo za gotovo. Također, uz često neprihvaćanje i neživljenje riječi koje nam se nude, u euharistiji ne doživljavamo stvarno prisutnoga i živoga Boga – kruh koji se lomi za život svijeta. Nismo iskreno svjesni da je Isus onaj koji je umro za nas da bismo mi mogli živjeti, pavlovski rečeno, da zbog njegove žrtve imamo svrhu svoje vjere: spasenje duša.
Ne zavaravaj se ovozemaljskim stvarima i pojavama koje ti ne daju dugotrajan mir, nego prihvati moj mir.
Brate i sestro, danas ti kroz svoju riječ uskrsli Gospodin želi podariti mir. Kao što je rekao i učenicima, govori i tebi – mir vama, mir tebi. Vrati narušeni mir svom srcu. Ne zavaravaj se ovozemaljskim stvarima i pojavama koje ti ne daju dugotrajan mir, nego prihvati moj mir. Upravo zato što smo izbacili iz srca mir koji Krist daje, različiti poslovi, svakodnevni stres, međuljudski odnosi, križevi bolesti, neimaštine, svađe, konzumerizam, žurba za propadljivim vrijednostima vrlo lako stave mrenu na oči našega srca. Mir koji Krist daje nije takav da će te osloboditi od tvoga teškoga života. No, kad dopustiš da njegov mir bude u tvom srcu, tada dopuštaš Gospodinu da učini još jedan korak u tvom životu – da njegovom snagom započneš mijenjati, prvo sebe, a onda i druge oko sebe. Dopuštaš sebi ponovno revitalizirati onu sliku Božju na koju si stvoren. A obnovljena slika Božja u tvom vlastitom srcu nužno mora izazvati onu kršćansku radost, radost o kojoj govori i apostol Pavao kad piše da se radujemo, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.
Nedjelja je Božjega milosrđa. Osobit je to dan, kad trebamo postati svjesni jedne činjenice – nema takva grijeha, prijestupa, naše ljudske slabosti i pada koji Gospodin, iz neizmjerne ljubavi prema nama ljudima, u svom milosrđu neće oprostiti i dati nam novu priliku. No, uz ovu činjenicu ide još jedna – kao što Gospodin ljubi mene, tako sam i ja pozvan ljubiti svoga bližnjega, i kao što Uskrsli oprašta meni, poziva i mene da oprostim svome bližnjemu. Koliko puta? Nebrojeno mnogo puta. Još je jedna radosna nuspojava prihvaćanja Krista uskrslog i obnavljanje slike Božje u nama samima – tada lako prepoznamo da ista ta slika postoji i u drugome te lakše, bolje i potpunije, potaknuti Božjim milosrđem, pristupamo bratu i sestri koje je Bog stavio na naš životni put. Budimo stoga milosrdni kao što je milosrdan Otac naš nebeski.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.