Ekonomska vrijednost hrane uočena je još u vrijeme lovaca na velike sisavce koji su velikim ulovom sebi i svojem plemenu pribavili količinu hrane koju sami nisu mogli odmah potrošiti. Razmjena hrane za druga dobra uskoro se pokazala unosnim poslom. Odonda je prošlo mnogo karavana sa začinima od Istoka prema Zapadu, mnogo galija nakrcanih plodovima Novoga svijeta s Juga na Sjever. Trgovina hranom razvijala se napretkom civilizacije i pronalaskom načina njezina čuvanja i skladištenja. Posljedica je pak tih civilizacijskih dosega da nešto što nije bilo ni dostupno ni potrebno odjednom postane nužno za život, a za on što je svakodnevno i dostupno, domaće i naše, gubimo interes i želju sve dok u kriznim trenutcima ne uočimo kako nam je upravo ta hrana životvorno potrebna i nužna, a oni koji je uzgajaju naši najveći dobrotvori.

Ekonomija i etika hrane

U svijetu ekonomije današnjega vremena na hranu se ne gleda kao na sredstvo održanja života, nego kao na sredstvo zarade i povećanja kapitala. Na izbor vrste hrane utječe proces industrijalizacije i proizvodnje hrane, pa je industrijski prerađena i polugotova hrana sve češće na stolovima prezaposlenih ljudi. Industrijalizirano društvo ne smatra hranu izvorom života, nego izvorom zarade, a pojedinac u njemu hranom ne utažuje svoju glad, nego obiljem uvozne hrane pokazuje svoju vrijednost i (samo)pouzdanje u svoj rad i zaradu. Punim stolom egzotične i uvozne hrane pokazuju se nadmoć i ekskluzivnost, ekonomska samostalnost i samodostatnost društva.

Čini se da je od vremena kad je ekonomija preuzela brigu o hrani, a marketing je postao moćno sredstvo oblikovanja ljudskih prehrambenih navika, mnogo toga krenulo u pogrešnu stranu.

Kuhanjem i uzgojem vlastite hrane nekoć su se bavile siromašne i nezaposlene mahom seoske, ali i gradske žene koje nisu mogle od svojih primanja kupiti polugotovu ili već pripravljenu hranu. Međutim, u posljednje vrijeme sve je više onih koji ne moraju raditi, bogatih i dokonih, koji se diče vlastitim dosezima u kuharstvu. Upravo ti i takvi ljudi reklamiraju u kuharskim emisijama na televiziji zdravu hranu koja se kuha u vlastitoj kuhinji i predočuju pripremu hrane kao životni stil ovoga vremena. Recepti koji se nalaze u časopisima i u televizijskim emisijama sadržavaju skupe začine i običnim ljudima teško dostupne sastojke. Kuhanje i priprema hrane od osnovnih namirnica (p)ostalo je luksuz, a pri dobavi takvih sastojaka iz egzotičnih krajeva svijeta događa se prava ekološka katastrofa.
Čini se da je od vremena kad je ekonomija preuzela brigu o hrani, a marketing je postao moćno sredstvo oblikovanja ljudskih prehrambenih navika, mnogo toga krenulo u pogrešnu stranu. Suvremeni stručnjaci sve češće tvrde kako suvremenog čovjeka u pristupu hrani više ne vodi osjećaj potrebe za zasićenjem gladi, nego devijacija toga osjećaja – proždrljivost i pohlepa.
(…)

Nedostatak kvasca i kriza COVID-19

Bez obzira na to od koje je žitarice zamiješen, kruh je najrašireniji i najpoznatiji oblik hrane u cijelome svijetu. Osnovni su sastojci kruha brašno, voda, sol i kvasac. Mješavina tih namirnica i začina, izložena vatri i ispečena, daje kruh. Mnoge kulture, a osobito zapadna, smatraju ga osnovnom i neizostavnom hranom. Iako se kruh uobičajeno mijesi od pšeničnoga brašna, moguće ga je zamijesiti i od drugih vrsta žitarica koje u reakciji s kvascem daju ukusan kruh.

Stare tehnike uzgoja kiselog tijesta i priprave kruha kvasanjem u puku su zaboravljene.

Već u prve dane opasnosti od zaraze bolešću COVID-19 uočili smo vrijednost domaće hrane i njezine zdravstvene sigurnosti. Pokorena i rasprodana domaća industrija, pogašeni pogoni elementarnih medicinskih materijala, a napose oslabljena prehrambena proizvodnja u rukama stranih vlasnika nije bila spremna odgovoriti zahtjevnom i panikom potaknutom puku u pohodu na police trgovina. Najtraženija, a ujedno i najdeficitarnija roba na policama trgovina bio je kvasac. Iako su u Hrvatskoj do prije nekoliko godina postojale dvije tvornice kvasca, ni jedna od njih više ne radi. Strani je vlasnik proizvodnju kvasca premjestio u zemlje u kojima je proizvodnja ekonomski isplativija, a otežani prekogranični promet robom učinio je kvasac nedostupnim artiklom u našoj domovini. Stare tehnike uzgoja kiselog tijesta i priprave kruha kvasanjem u puku su zaboravljene.
(…)

Članak u cijelosti pročitajte u online izdanju Kane koje je ovoga puta dostupno svima.

Đurica Pardon: “Zaboravljeni okusi plodova naših polja”/Foto: KANA