Židovska tradicija ondašnjega vremena mogla bi nam otkriti važnu poruku koju predstavlja ta naizgled beznačajna gesta, opisuje u svojoj knjizi o. Chrystian Shankar “Histórias e Parábolas Para a Família”, a prenosi Aleteia.

Evanđelje po Ivanu u 20. poglavlju govori nam o rupcu koji je stavljen na Isusovo lice kada je pokopan na Veliki petak poslijepodne.

Nakon Uskrsnuća, kada je pronađen prazan grob, rubac nije bio na zemlji sa strane, poput povoja u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. U Evanđelju čitav jedan odjeljak govori o tome kako je bio pažljivo svijen.

“Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.” (Iv 20,1-8)

Je li to važno? Definitivno.

Je li znakovito? Da.

Zašto?

Kako bismo razumjeli značenje svijenog ubrusa, moramo poznavati židovsku tradiciju ondašnjega vremena.

Svijeni ubrus znakovita je gesta u odnosu gospodara i sluge – gesta koju je svako židovsko dijete dobro poznavalo. Kada je sluga pripremao stol za gospodarev objed, želio je biti siguran da to čini točno po njegovoj volji.

Nakon što je stol bio pripremljen, sluga je čekao podalje od gospodara sve dok nije završio s jelom. Gospodar bi tada ustao, očistio prste, usta i bradu, zgužvao bi ubrus i ostavio ga na stolu. Zgužvani ubrus značio je: ‘Gotov sam’.

Da je gospodar ustao i ostavio ubrus uredno svijen uz tanjur, sluga se ne bi usudio dirati stol, jer bi ostavljen svijeni ubrus značio: ‘Vraćam se!’