Tekst prenosimo s mrežnih stranica HKS-a:

U kršćanstvu, liječenje bolesnika sastavni je dio naviještanja Evanđelja i misionarskog poslanja. Skrb za bolesne spada u samu srž Evanđelja. Petina sadržaja Evanđelja odnosi se na pripovijesti ozdravljenja koja je Isus činio. On je svojim učenicima govorio: Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! (Mt, 10, 7-8). Učenje o ljubavi i brizi prema bližnjemu, jednakosti i milosrđu, svetosti i vrijednosti života, utjecalo je na razvoj karitativne djelatnosti prvih crkvenih zajednica.

Tako je pojava kršćanstva, posebno Isusov primjer prihvaćanja, služenja i liječenja bolesnih, siromašnih, nezbrinutih – svih onih s društvenih margina, značajno obilježila povijesni razvoj i samu bit sestrinstva kao integralne skrbi.

U tom kontekstu, đakonise su bile najranije organizirane grupe sestara koje su slijedile Kristova načela: gladne nahraniti, žedne napojiti, zatvorene posjetiti, beskućnike skloniti, bolesne zbrinuti, mrtve pokopati. Njihova je zadaća bila briga za bolesne u njihovim domovima pa ih smatraju pretečama današnjih patronažnih sestara. Za prvu đakonisu novoosnovanog reda Rimske katoličke crkve, a na preporuku svetog Pavla, izabrana je Phoebe. Đakonise su sljedećih pet stoljeća radile na cijelom Bliskom istoku i istočnoj Europi. Tijekom tog vremena osnovano je još mnogo ženskih crkvenih redova, a od poznatijih su primjerice Red udovica i Virginski red (osnovan oko 400. godine u Konstantinopolu).

Iako su u svome radu pripadnice tih crkvenih redova imale određenu autonomiju te je njihov sustav organizacije skrbi za bolesne i siromašne bio dobro ustrojen, još uvijek ne možemo govoriti o stručnom radu ili stručnom znanju. Međutim, kako je već istaknuto, takav djelomično autonoman rad, značajno je pridonio jačanju samosvijesti medicinskih sestara i njihovom profesionalnom razvoju. Donošenje samostalnih odluka, skrb za bolesnike prema intuiciji, emocijama ili prema učenjima vjere, klica su prve etike u sestrinstvu.

Osim spomenutih, prešavši na kršćanstvo, Kristov su primjer slijedile neke bogate i ugledne Rimljanke koje su se posvetile njegovanju bolesnika i siromaha, pretvarajući svoje domove u bolnice i hospicije. One su nazivane matronama. Prvu javnu bolnicu na području Rima utemeljila je utjecajna rimska matrona Fabiola potkraj četvrtog stoljeća. Tu je bolnicu sveti Jeronim opisao kao mjesto gdje su bolesni mogli dobiti utjehu i lijekove koji su im mogli pomoći.

Raspadom Rimskoga Carstva, briga za bolesnike u ranom srednjem vijeku vraća se unutar samostanskih zidina, u okviru kojih nastaju novi redovi za njegu bolesnika, poput benediktinskog.

Križarski ratovi kasnog srednjeg vijeka, nametnuli su potrebu za vojnim redovima za njegu. U to vrijeme osnovan je, za sestrinstvo vrlo značajan, red ivanovaca ili hospitalaca s ciljem osnivanja svratišta za njegu bolesnih i umirućih hodočasnika u Svetu zemlju. Pojavom hospicija u srednjem vijeku, žene su se posvetile njezi bolesnika iz religijskih razloga i pobuda. Mnoge od njih proglašene su sveticama.

Nakon križarskih ratova, najveći utjecaj na razvoj sestrinstva kao poziva, imao je razvoj gradova koji je potom uslijedio. Na nove potrebe, Crkva je odgovarala osnivanjem novih redova. Prvi čisto sestrinski redovi što ih je ustanovila Crkva, augustinski su redovi iz polovice dvanaestoga stoljeća, koji su u sestrinskoj službi, uglavnom u velikim gradovima, prednjačili puna četiri stoljeća. Uz spomenute, valja izdvojiti i franjevački redovi (po svetom Franji Asiškom) koji se osnivaju od početka trinaestoga stoljeća. Tako su nastali redovi Male braće, Sirote Klare i drugi.

Početak organiziranog sestrinstva povezuje se s nastojanjima da se kao zvanje izdigne iz dotadašnjeg podređenog položaja, u kojem se nalazilo kako zbog neukosti onih koji su ga obavljali, tako i zbog nerazumijevanja društva. Sveti Vinko Paulski, pariški svećenik i reformator, među prvima je shvatio potrebu obrazovanja sestara. Zajedno sa svetom Luisom de Marillac, osnovao je 1633. godine u Parizu, redovničku zajednicu Filles de la Charite (Kćeri kršćanske ljubavi), koja je preuzela skrb za ljude s društvenih margina – za napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zatočene. Kako se broj kćeri kršćanske ljubavi neprestano povećavao, njihova se djelatnost počela širiti i izvan granica Francuske, po Europi i svijetu. Danas su sestre milosrdnice svetog Vinka Paulskog najbrojnija redovnička zajednica na svijetu.

Poruka za kraj:
Ovo je specifična situacija u kojoj brinemo o sebi na način da brinemo o drugima – paradoks koji nas lijepo podsjeća da je život zamišljen baš tako da ga istinski živimo s drugima.

Vesna Mijoč, mag. med. techn., predavač i koordinator kliničke nastave na Odjelu za sestrinstvo Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Provodila edukaciju studenata iz raznih nastavnih područja u Centralnom hitnom prijamu, KBC-a Zagreb. Obrazovala kadrove u Školi za medicinske sestre Vinogradska. Uz sestrinstvo, polje interesa je i Kineziologija. Polaznica Doktorskog studija na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U slobodno vrijeme volontira.