P. Stjepan Ivan Horvat rođen je u Vinkovcima 1983. godine gdje je živio do 2006. godine kada je došao u Družbu misionara Krvi Kristove. Grad, koji je bio u Domovinskom ratu pogođen ratom, nije imao brojnih sadržaja, pa je kroz djetinjstvo imao puno slobodnoga vremena. „Ulaskom u Družbu misionara Krvi Kristove Bog mi je dao novu priliku za život. Ustvari, negdje tamo do 21. godine nisam živio vjeru. Uvijek sam bio vijernik, primio sam sve sakramente ali to je bilo onako nešto tradicionalno. Puno puta u životu sam išao krivim putem, i imao prioritete koji su me odvodili od Boga i drugog čovjeka, prioritete koje nameće svijet. Kao tinejdžer sam želio naći dobar posao, obogatiti se, što manje raditi i što više uživati u životu. To su mi bili tadašnji ciljevi. A, kada sam upoznao Boga i kada sam ga susreo, ustvari kada je on susreo mene, mogu reći da su se ti prioriteti posložili. Nešto drugo je došlo na prvo mjesto i tu se moj život počeo slagati i slaže se do danas“.

Odrastao je u vjerničkoj obitelji, njegova braća su ministrirala u crkvi, ali on nije jer ga to, kako ističe, nije privlačilo. „Mi smo bili vezani uz franjevački samostan sv. Antuna, tamo sam išao ali nisam imao želju za doći bliže oltaru. O svećeništvu, kao nekoj opciji, nikada nisam pomišljao. To je za mene bilo nešto totalno strano. Kada bi me mama kao srednjoškolca znala pitati zašto nisam bio na nedjeljnoj misi odgovarao bih joj da mi je tamo dosadno. Moj odgovor je tada proizlazio iz toga što nisam poznavao smisao mise“.

Tijekom odrastanja svoje slobodno vrijeme ispunjavao je druženjima, kompjuterskim igrama kao i odlascima na utakmice nogometnog kluba Cibalija. „Tada je klub stajao puno bolje nego danas, bio je u prvoj ligi i svaka dva tjedna je bila utakmica u Vinkovcima, a između toga bilo je gostovanje. „Nekako sam živio za te utakmice, zatim izlaske petkom i subotom navečer. U navijače me privlačilo to jedno zajedništvo koje su imali i život za neki ideal, spremnost na žrtvu, spremnost podijeliti ono što imaš s drugim,… to je ono što me do dan-danas fascinira. Nadovezat ću se na jednu situaciju koju sam imao. Kako sam sada u Zagrebu tražio sam nekoga za pomoć jednoj osobi u potrebi u Vinkovcima. Zvao sam nekoliko ljudi i oni su bili zauzeti, a onda sam nazvao jednog od voditelja navijača iz toga vremena i taj je čovjek već sljedeći dan otišao o porazgovarao s tim potrebitim. Navijači imaju tu jednu strast koja se može iskoristiti u nešto pozitivno“.

Roditelji p. Horvata nisu znali za sve odlaske na nogometne susrete. „Imam predivne roditelje, ali jako popustljive. Često sam im znao lagati kada idem na neke utakmice da se ne bi brinuli. Nama iz Slavonije bila su privlačna gostovanja na moru. Putovali smo na dan ili dva, kupali bi se i onda išli na utakmicu, i cijelo to vrijeme smo provodili zajedno. Poslije bih roditeljima rekao gdje sam bio, ili bi oni sami saznali, ali da sam im odmah rekao istinu znam da ne bi spavali od brige da se nešto ne dogodi“. Za sebe kaže da je i danas buntovnik. „Moja narav je vezana uz buntovništvo. Ono je i danas prisutno, i mogu reći da je to i dobra i loša stvar. Jako burno reagiram na nepravdu, ali sam se danas naučio bolje nositi s time. U prošlosti se možda nisam znao s time nositi, i uvijek sam imao velikih problema s autoritetom, nisam znao prešutjeti onda kada bi to bilo mudro. Morao sam reagirati, posvađati se i u to vrijeme nisam birao sredstva“.

Po završetku škole p. Horvat se zaposlio, a na razmišljanje o smislu života potaknuo ga je susret s realnošću. „Počeo sam razmišljati što ću dalje u životu. Tada nisam imao odgovor na pitanje kako moj život treba izgledati. Slobodno vrijeme sam koristio za zabavu i život mi je bio jedna igra. I roditelji su mi postavljali pitanje što želim sa svojim životom. Nisam im znao reći odgovor, jer sam htio nešto ali nisam znao kako to ostvariti i gdje. Bio sam i u jednoj fazi depresije kada sam došao do zida u svojim traženjima smisla života. Sreću sam tražio u ljudima, u novcu, u nekakvoj vezi i sve je to dolazilo do zida. Tu se dogodio i jedan tragični događaj samoubojstva jednog bliskog prijatelja koji je ostavio jedno pitanje u mome životu. Kada sam počeo gubiti smisao života promatrao sam moje roditelje kako pate zbog toga… Počeo sam tražiti Boga ali nisam bio toga svjestan. Stvarno sam vapio, htio sam iskreno ostvariti svoj život, i onda je On to iskoristio da mi pokaže jedan ljepši put“.

Ljepši put je išao preko susreta s jednim svećenikom preko web stranice. „Pretpostavljam da sam tražeći i čitajući iskustva o smislu života došao na stranice Družbe misionara Krvi Kristove gdje je bio i broj telefona za razgovor sa svećenikom.  Tu se rodila želja u srcu da to učinim, ali sam se bojao. No, to mi nije dalo mira jer je Bog tada ozbiljnije ušao u moj život i nisam imao mira dok nisam nazvao taj broj. Ispričao sam svoju priču i traženje, a malo sam se i čudno osjećao jer tada nisam bio praktični vijernik pa sam to skrivao od svojih roditelja. Razgovarao sam sa svećenikom više puta i imao sam osjećaj da mi netko prvi put u životu daje odgovore na postavljena pitanja. Svakih nekoliko dana bih ponovno nazvao jer sam imao potrebu pričati s njime“.

Ti prvi kontakti otvarali su p. Horvatu srce na vjeru i Boga, a onda se rodio i poziv. „Odlučio sam ići na jedan vikend susret za mlade u kući zajednice u Zagrebu. To sam rekao i svojim roditeljima, kojima nije bilo jasno što se odjednom događa. Prvi moj dolazak u kuću zajednice bilo je kao da sam došao svojoj kući. Tada to nisam razumio, ali bilo mi je jako teško otići. Znam da sam cijelu noć proplakao u kapelici, jer mi se srce otvorilo na vjeru, na Boga. Pozivu sam se opirao neko vrijeme. Kao mi je ubrzo isticao ugovor na poslu nisam ga produžio, jer sam odlučio otići tjedan-dva u samostan u Zagreb, a ostao sam tri mjeseca. Tu su se stvari počele slagati. Osjetio sam da me Bog zove, ali mi je dugo trebalo da kažem ‘da’. Ono, susret s mojim prijašnjim životom, prošlošću, nisam mogao prihvatiti da bi Bog mogao zvati nekoga takvog u svećeništvo“.

Brzo nakon obraćenja p. Horvat je otišao u samostan. Njegova nutarnja transformacija nije ostala nezamijećena. „Osjećao sam jedan zanos od susreta sa živim Bogom, i to se vidjelo na meni. Imao sam osjećaj da trebam ići okolo i svima propovijedati… Kada se to počelo događati u mome srcu pitanje moga oca bilo je: Jel’ se ti drogiraš? Bila je to toliko velika izvanjska promjena u mome govoru i ponašanju da je tata posumnjao da nešto nije u redu.“

Ulaskom u formaciju p. Horvata je jako brinuo fakultet jer, kako ističe, nije bio čovjek koji bi volio puno čitati. „Bilo je to prvo veliko iskušenje za mene, ali nisam imao nekih problema. Tu mi je On prvi puta pokazao da računa na mene, i da mogu računati na njegovu pomoć. Puno se stvari posložilo i uspio sam položiti one ispite koji su mi izgledali nemogući. Ređenja đakonsko, svećeničko, redovničke zavjete doživio sam tek nakon što je sve prošlo… Na putu svoga obraćenja susreo sam Misionare Krvi Kristove i sada kada sve gledam mogu reći da mojoj naravi najbolje odgovara karizma ove Družbe. Obzirom da smo misionari, uvijek je tu karizma obnove Crkve – staviti se na raspolaganje Crkvi i prepoznati tamo gdje djelujemo što možemo učiniti za ljude “.

P. Horvat je2015. godine postao četvrti Hrvat koji je ređen za svećenika u Hrvatskoj delegaturi Družbe. Zaređen je u svojoj župi u Vinkovcima, a samim mladomisničkim geslom: „Velika mi djela učini Svesilni!“, potvrdio je djelovanje Božjeg milosrđa u svome životu. Družba ima široko poslanje – organizira duhovne obnove i duhovne vježbe, misionari pomažu po župama, imaju laičku molitvenu zajednicu koja je povjerena na brigu p. Horvatu. „Kako naša karizma obuhvaća široko polje djelovanja moj svaki dan je totalno drugačiji od drugog. Kada me netko pita gdje stanujem znam odgovoriti ‘u autu’ jer sam najviše na putu“.

Iako mu rad s mladima nije primarno poslanje u Družbi p. Horvat posvećuje svaki slobodan trenutak upravo njima. „Rado sam na ljetnim kampovima, pomažem zajednici u Palmotićevoj, ili sam na raznim evangelizacijskim susretima kao i na društvenim mrežama. Moje iskustvo izgubljenosti u mladosti daje mi mogućnost da odgovorim na neka njihova pitanja. Na temelju iskustva svoga života za krive ideale želim pomoći mladima da sami poslože prioritete u životu. Osobno svjedočanstvo je nešto što im puno znači. Ne kažem da bi svaki svećenik trebao to proći, ali Bog je mene izabrao s takvim iskustvo i vjerujem da mi je dao i zadatak da se koristim i tim lošim stvarima koje sam, na žalost, prošao u životu“.