U Hrvatskoj će molitva započeti u 14 sati, a moći će se pratiti na YouTube kanalu “Za vječnu slavu” i na Facebook stranici HKR-a.

Objavu p. Mandurića prenosimo u cijelosti:

“KAKO OKUPITI RASPRŠENE SINOVE

Kad sam došao u Chicago, imao sam potrebu i želju obići groblje braće franjevaca. Ondje je pokopan jedan moj rođak, moje krvi i prezimena. Fra Zvonko Mandurić. Čuo sam za njega i njegov rad; možda ga se blijedo i sjećam, a možda je to neka imaginacija iz priča. No, bilo mi je veliko to da je jedan moj rođak svoj život posvetio Hrvatima preko oceana.

Fra Jozo me doveo na njegov grob. Legao sam pored njega, i htio zagrliti nadgrobnu ploču. Imao sam dojam da mi Zvonko hoće ispričati nešto što nikome nije. Kako se žudilo selo Mandurića, kako se nosila bol dijaspore, kako se plakalo, naviještala nada kad je mrak poraza natkrilio Hrvatsku… Kao da mi hoće prenijeti neku bol iz našega sela i roda koju nije mogao prenijeti ni svojoj braći franjevcima, a opet i nešto što, meni kao svećeniku, nikada nije mogao ispričati svojoj braći i sestrama.. Legao sam tako, i htio ga dotaknuti, to nešto fizičko što je nestalo s ovog svijeta. Ali bol nije, jer ni ljubav nije.

Silno me boli odijeljenost, iako posve razumijem odlaske koji se i danas događaju. Ponekad ljudi zbilja moraju ići da bi nešto postigli. Ali boli me što ostavljaju najbolje mjesto na svijetu za odgoj djece u vjeri, a tako i njihovoj šansi za spasenje duše. Hrvatska je pravi raj za takvo što, a odlaskom – da bi spasio djecu od gladi – moraš riskirati njihovu vjeru, jezik, običaje, sve…

Grobovi su mi uvijek stoga bilo nešto najbolnije. Zamisli, ostaviti svoje kosti daleko od svoga roda. Možda se to i može razumjeti, ali to meni ne uspijeva. Pa uvijek imam duboku želju obići grobove naših Hrvata, mjesta gdje su sahranjene kosti što su u Hrvatskoj stasale, brodom prevezene, trudom umorene, i u stranu zemlju položene, za vijeke vjekova. Ah, boli me to i gotovo.

Rekoh tako jednoj pobožnoj ženi, koja mi je pomagala na turneji u Australiji, da bih htio vidjeti groblje Hrvata. Pa ga obiđosmo. Ne bih ga sada znao naći ni da me dovedu do kapije, nekako mi taj dio filma fali. No, najednom se nađoh u tom našem sektoru. A ono, zabljesnuše hrvatski grbovi na crnim granitnim pločama. Crveno bijeli, veći i manji, viši i niži, lijevi i desni, stari i moderniji, s prvim bijelim i crvenim poljem… šuma, more, na jednom kao da sve postade obojeno hrvatskim grbovima, i kao da počeše titrati. Poče mi se činiti da mi svaki hoće nešto reći. I kao da svaki grb već godinama i desecima godina stoji tako s riječju na vrh jezika, kao kad dijete hoće materi.. a mater.. gdje je sad mater. Ni ja je ne mogu dozvati, ta, preko oceana je. I stadoh snimati, i disati duboko, nešto me poče prožimati, i prožimati, i grbovi svi kao da hoće k meni, tu u dalekoj Australiji… što rade ovdje grbovi naši hrvatski; kome mašu, kome li će mahati? A nepregledno polje granitnih blokova što su pritisnuli umorne kosti od Bosne, Hercegovine, Like, Dalmacije, Zagorja, Žumberka, Posavine, Livna, Duvna, Brača, Imotskoga, Posušja, …

I stadoh plakati. Pa pobjegoh, da me gospođa Ružica ne vidi jer bio sam gotov. Pa se tamo nekih pedeset metara skvrčih kod groba nekog Mate… Pokraj Joze, što je pokraj Tadije… Ah, da mi je bilo pričati s njim, ali ne može se. Ta, ni oni koji leže jedan pokraj drugoga, ne mogu pričati. Kao da grobovi mogu pričati samo u zavičaju.. Mrtvi sa živima, i mrtvi s mrtvima preko živih kad si u Domovini. A ovi je nikad vidjeti neće… I stadoh plakati. Ispružio sam se na zemlju daleku australsku, dobru, jer ih je ipak primila, ali stadoh plakati i plakati. Pa što mi je, govorim sam sebi, za kim plačem. Tko je tu moj. Ali što sam više to sebi govorio, to sam više plakao. Plačem za onima za kojima nema tko zaplakati. I čije grobove nitko neće ublažiti, kosti nitko neće znati, natpise nitko neće čitati, i još će se jedino u Domovini u nekom selu pričati da je taj neki nekad bio i otišao u Australiju. Ali za grob nitko neće znati.

Prože me želja da se tu ukopam. Baš u ovo groblje koje nosi najviše boli i čežnje na svijetu. Da i ja tu s njima budem zaboravljen, da i nad mojom grobnom pločom sveti hrvatski grb visi… možda onaj Herceg-Bosne… i da tako mrtvim kostima tješim iste takve pune čežnje. Ta, gdje ćeš bolje prodati propadljivo tijelo….

Sad sam ovdje. Ali taj osjećaj da su svi Hrvati svijeta moji, i jednako moji kao moja braća i mater i nećaci.

Obilazeći ta naša mjesta po svemu svijetu, i susrećući naše Hrvate budila se u meni sve više želja da ih sve prigrlim, dotaknem, obuhvatim, obujmim. Svašta mi je padalo na pamet. A sve je imalo istu poantu: ne smije biti da Hrvata iz svijeta koji dozivlje mater Domovinu nitko ne čuje. Dozivlju je da joj zahvale, da joj uzvrate, da ju obraduju, ali i da im ona da od svojih pogleda, osjećaja, milovanja, riječi, pjesme, skuta, svoje kužine, bešike ili kolijevke, od svoje duhovne baštine.

Nikoga ne osuđujem, znam dobro kako čovjek može biti slab. Ali, siguran sam i znam: zapravo, ne treba puno da bi se čulo drugoga. A znam i ovo: počelo tog jedinstva mora biti u vjeri. U našemu identitetu, a to je Crkva naša katolička. Ne u politici, niti u povijesti, niti u jeziku, ni u kulturi… nego u zajedničkoj molitvi, i zajedničkom čašćenju naše Gospe, našoj molitvi krunice…

Najprije se moramo okupiti oko našega duha. Onda, ako to postignemo, krenut će i drugo: intelekt, kultura… a ako se to dogodi, dogodit će se i poduzetništvo, i sve ono što je s tim vezan. Ovo treće je samo znak da se dogodilo ono prvo i drugo. No, nije to smisao ni cilj. Sve inicijative su propadale zato što su kretale obrnutim smjerom: od investicija, ulaganja, kapitala, pomoći… Nećemo to. Hoćemo najprije ljubav, povjerenje, molitvu, vjeru, svetost…

Na tom temelju gradit ćemo sve drugo.

Hoćemo li? Hajdemo!”