Isus nam je ostavio potresno svjedočanstvo trpljenja i smrti – u Platno otisnuto izmučeno tijelo nakon što je skinuto s križa, umotano i položeno u grob. Specijalisti sudske medicine tvrde da Isusovo tijelo nije bilo u grobu dulje od 36 sati jer na Platnu nema tragova raspadanja, prenosi stranica Božje milosrđe, donoseći i druge činjenice koje proizlaze iz detaljnih analiza jedne od najpoznatijih Isusovih relikvija.

Torinsko platno snažno progovara o neiskazivom trpljenju koje je Isus podnio za vrijeme muke i smrti na križu. Tako je trpio pravi Bog koji je postao pravi čovjek kako bi nas otkupio i oslobodio od bijede grijeha i smrti. Za Otkupiteljevo trpljenje i smrt odgovorni su svi ljudi. Svatko od nas svojim grijesima zadaje bolne rane Isusu i vodi ga u smrt na križu. To neizmjerno trpljenje Sina Božjeg postalo je izvor našeg spasenja. Ljudsko trpljenje, po Isusovu trpljenju, poprima smisao, ono postaje put otkupljenja, izvor milosti; ono ne uništava, nego posvećuje i postaje sredstvom spasenja drugih.

Slika izmučenog Isusa na Torinskom platnu svjedoči nam koliko Bog ljubi svakog čovjeka. Uistinu, »ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.« (Iv 13, 1)

Na Platnu se vidi da je Isusovo tijelo u smrtnom grču. Brada mu je spuštena na grudi pa se ne može vidjeti vrat. Isus je bio podvrgnut strašnim mukama bičevanja, krunjenja trnovom krunom i razapinjanja. Na čitavom njegovug tijelu ima oko 600 rana i različitih povreda. Isus želi da što bolje upoznamo Njegovu ljubav razmatrajući Njegovu Muku: »Razmatraj često Moje trpljenje koje sam za tebe podnio. (…) Najviše mi se sviđaš kada razmatraš Moju bolnu muku.« (Dn. 1512)

Isusovo lice

Slika Raspetog na Torinskom platnu fascinira svojom ljepotom i dubinom Božjeg otajstva, usprkos brojnim ranama, posjekotini na sljepoočnici, oteklini na desnoj strani lica, slomljenoj nosnoj hrskavici od udarca bičem. U kosi se mogu prepoznati ugrušci krvi. Na čelu je ugrušak krvi u obliku broja 3. I brada i brkovi slijepljeni su krvlju. Vidljivi su tragovi čupanja kose i trganja površinskog sloja kože. Čitamo u evanđeljima: »I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena.« (Mk 15, 19), »I prilazili su mu i govorili: “Zdravo kralju židovski!” I pljuskali su ga.« (Iv 19, 3). Na taj su način postupali Židovi s bogohulnicima, a Isus je za njih bio upravo to, jer se smatrao Sinom Božjim. Usprkos svim fizičkim i duševnim patnjama, Isusovo lice isijava božanskim mirom. Potvrđuje to da je Isus Bog i da je taj ogroman teret trpljenja nosio svjestan konačne pobjede nad besmislom trpljenja i smrti.

Krunjenje trnovom krunom

»Zatim vojnici opletoše krunu od trnja, staviše mu je na glavu.« (Iv 19, 2). Ova vrsta mučenja izmišljena je posebno za Isusa. Niti u jednom povijesnom izvoru ne može se naći spomen na takav postupak prije razapinjanja na križ. Na Torinskom platnu vidljivi su krvni podljevi na lubanji. Ta krv na Platnu stvara mrlje u pozitivu. Nastali su probijanjem krvnih žila na glavi trnjem. Trnova kruna bila je obavijena oko glave, više nalik trnovoj kapi. Kirurzi su izbrojili 13 ubodnih rana na čelu i 20 na potiljku , ali su skloni pretpostavci da ih je bilo ukupno 50. S obzirom na činjenicu da se na glavi nalazi na stotine živaca i krvnih žila, trnova kruna nanosila je nepodnošljivu bol i izazvala obilno krvarenje. »Ako se uzme u obzir da se na glavi na 1cm² nalazi iznad ¹⁴O točaka osjetljivih na bol, moguće je predočiti tu količinu Krstova trpljenja u trenutku tragičnog krunjenja«, napisao je L. Coppini, direktor Anatomskog instituta Sveučilišta u Bologni. Istraživanja su potvrdila podudarnost mjesta izljeva krvi s anatomijom aorti i žilica koje se nalaze na glavi. To je još jedan dokaz koji govori u prilog autentičnosti Platna, samim time što je cirkulacija krvi kao takva, prvi put opisana tek 1593. godine.

Bičevanje

Isus je bio izvrgnut okrutnom bičevanju. Na cijelom Njegovu tijelu vidljive su rane od rimskog biča tzv. flagruma, pa i na debelom mesu, što govori u prilog činjenici da je bičevan gol. Bila je to strašna kazna, koja je mogla izazvati i smrt. Bič je imao tri duga remena koja su završavala komadićima metala koji su prouzrokovali trganje komadića tijela. Na tijelu je izbrojeno 120 rana od udarca biča. Bio je običaj da se bičevanjem kažnjavaju oni koji su izbjegli smrtnu kaznu. Nakon izvršene kazne bičevanja, optuženi bi bili pušteni na slobodu. Isprva je Pilat htio samo izbičevati Isusa: »Dakle, išibat ću ga i pustiti.« (Lk 23, 16). Time se tumači i velik broj udaraca i neobična okrutnost kojom su vojnici bičevali Isusa. Smatrali su to konačnom kaznom. Bila su dvojica koja su bičevala Isusa. Onaj s desne strane bio je viši i udarao je mučki. Isus je bio lagano pognut, rukama privezanima na stup. Remenje s biča obavijalo se oko Isusova tijela i nanosilo rane i s prednje strane tijela, po trbuhu, grudima, koljenima i butinama.

Križni put

Promatrajući rane na Torinskom platnu (iznad lijeve i desne lopatice) znanstvenici utvrđuju da je Isus do mjesta razapinjanja nosio poprečnu gredu križa, tzv. patibulum, za koju su mu privezali ruke. Pretpostavlja se da je imala oko 30 kg i bila duljine 1,80 m. Krajnje iscrpljen od bičevanja, Isus je s velikim naporom hodao do Golgote. Trebao je prijeći put od oko 500 metara. Padajući pod teretom križa, padao je na lice, bolno udarajući koljenima na kameni put. Znanstvenici su utvrdili brojne rane na licu, nosu (na vršku nosa pronađeni su ostaci zemlje i čestice kamene prašine pomiješane s krvlju), i koljenima, osobito na desnom. Kako Isus nije mogao sam iznijeti križ »uhvatiše nekoga Šimuna, Cirenca, te na njega staviše križ da ga nosi za Isusom.« (Lk 23, 26).

Razapinjanje

Razapinjanje je bilo najokrutniji i najsramotniji oblik smrtne kazne u Isusovo vrijeme. Na Platnu su vidljive rane čavala na zapešćima. Po otisku stopala može se zaključiti da su oba stopala bila jednim čavlom pribijena za drvo križa. Čavao je probio kost stopala. Lijevo je stopalo stavljeno preko desnog.

Ruke, skupljene na trbuhu, dobro se vide. Na zapešću lijeve ruke vidi se veliki ugrušak krvi, u obliku slova U, koja je potekla iz rane nakon što je zapešće probijeno čavlom. Ruke su pribijane na križ na zapešćima, ne na dlanovima, kako bi mogle izdržati težinu tijela. Čavao je probijan kroz prostor između kostiju zapešća. Na tom mjestu ne prolazi nijedan veći krvožilni sustav, no nalazi se živac nervus medianus koji upravlja pokretima palca. Probijanje zapešća i prekid živca izaziva propadanje palca prema središtu dlana; stoga na Platnu možemo vidjeti samo četiri prsta.

Iz probijenih zapešća krv se razlijeva ravnomjerno duž ramena, okomito. Za vrijeme dugotrajne agonije, Isus se, viseći na križu nogama pribijenima na križ, opirao dižući se prema gore kako bi uhvatio zraka. Bol i iscrpljenost natjerale bi ga da se vrati u prvobitan položaj. Taj ritam uzdizanja i ponovnog padanja raspetog Tijela na križu trajao je oko tri sata i uzrokovao silno trpljenje. Kako je vrijeme odmicalo postajalo je sve češće, do konačnog iscrpljenja snaga, i smrti.

Puknuće srca

Analiza rane na boku, širine 1,5 cm i duljine 4,5 cm, i bogat izljev krvi i tekućine, koja se nakupila u prostoru oko pluća, ukazuju da je neposredno prije Isusove smrti došlo do puknuća srca, kao posljedice srčanog udara. Krv je tada potekla u osrčje (ondje se može nakupiti oko 2 l krvi), a potom u područje oko pluća, izazivajući hemoperikardiju. Nasilno pucanje osrčja pod utjecajem snažnog tlaka koji je izazvan količinom nakupljene krvi izaziva neizdrživu bol u predjelu prsišta. Ta je bol bila uzrok Kristovu smrtnom poviku: »A Isus opet povika jakim glasom i – ispusti dušu.« (Mt 27, 50) Nasilna smrt do koje dolazi u stanju pune svijesti u krajnjem trpljenju obično izaziva trenutnu smrtnu ukočenost (smrtni grč). To objašnjava napetost tijela na Torinskom platnu.

Probijeno Isusovo Srce

Kratko nakon smrti došlo je do dijeljenja krvi: na krv koja se nakupljala u donjem dijelu i na bezbojnu tekućinu koja je ostala u gornjem dijelu grudi. Nakon probijanja boka kopljem došlo je do naglog izljeva prvo krvi, a potom prozirne tekućine: »krvi i vode« kako je napisao sv. Ivan (19, 34).

Probodeno Otkupiteljevo Srce govori nam do koje nas je mjere Bog ljubio. Postavši pravi čovjek, dobrovoljno je »ogolio samog sebe« i uzeo na se pravu ljudsku smrt i grijehe svih ljudi. On, potpuno nevin, kao Bogo-Čovjek, koji nije poznavao grijeha, iskusio je u času muke i smrti na križu kako grijeh nanosi strašno trpljenje: »A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna.« (Iz 53, 45)

U svom pregorkom trpljenju radi grijeha sve do smrti, Isus je bio savršeno poslušan Ocu. Po toj poslušnosti pobijedio je grijeh i smrt. Isusovo trpljenje postiže vrhunac u trenutku agonije na križu kada je jasnim glasom uzviknuo: »Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?« (Mt 27, 46)

Svojim trpljenjem Isus dopire svugdje gdje djeluje razorna snaga grijeha – i pobjeđuje snagom beskrajne sinovske ljubavi i poslušnosti Ocu. Svojom savršenom ljubavlju i poslušnošću Ocu, Isus je svojom smrću i uskrsnućem konačno pobijedio smrt i svaki grijeh.

Krist je svakom čovjeku darovao udio u toj pobjedi. Kako bi iskusio to čudo otpuštenja svih grijeha, čovjek mora pristati, mora se pouzdati i otvoriti svoje srce na beskrajno Božje milosrđe, pristupiti ispovjedaonici i iskreno priznati svoje grijehe. Po svojoj slici utisnutoj na Torinskom platnu, Isus nas poziva na čvrstu odluku odreći se svakog grijeha u sakramentu pomirenja i uvijek ustrajati u milosti posvetnoj. Zahvaljujući Kristu, u život čovjeka nema beznadne situacije. Ako upadnemo u grijeh, Isus je s nama. On nas uzdiže i oslobađa od grijeha. Potrebno je samo, s potpunim pouzdanjem, predati se Kristu.

»O, moj Isuse, kako je lako posvećivati se. Potrebno je samo malo dobre volje. Kad Isus vidi u duši iskru dobre volje, On žuri darovati joj se i ništa Ga ne može zadržati, ni pogreška niti pad u grijeh, baš ništa. Isus žurno pomaže takvoj duši, i ako je duša vjerna Božjoj milosti, ona ubrzo dospijeva do najviše svetosti koju stvorenje može na zemlji doseći. Bog je neizmjerno darežljiv i nikome ne uskraćuje svojih milosti; štoviše, daje više nego što ga tražimo.« (Dn 291)