Pročitajte izvadak iz knjige vlč. Odilona Singboa, "Oluja će proći", koja donosi razmatranje za 4. korizmenu nedjelju!
Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć kad nitko ne može raditi.
Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.
(Iv 9, 4-5)
Susret s Isusom omogućuje slijepcu od rođenja tjelesno ozdravljenje i ozdravljenje srca. Isus mu vraća budućnost neizmjerne i neiscrpne dubine. Biti slijepac od rođenja težak je životni teret. No sljepoća duha još je teža i gora.
Sveti Ivan stavlja – s jedne strane – Isusa ozdravitelja u prvi plan dok – s druge strane – ističe noć koja je obuhvatila obitelj, učenike i narod, kao i tmine u kojima su se nalazili farizeji koji stavljaju u pitanje Isusovo djelo ozdravljenja.
Prema njihovu mišljenju, Isus je opsjednut jer ne poštuje subotu, tvrde da tjera zle duhove pomoću zlih duhova. Žestoko se bore protiv onoga koji daje vid i život. Osuđuju samoga ozdravljenoga. To je put tame kojim su pošli farizeji sa svojim okoštalim znanjem i tvrdoglavošću.
Ostali su na onomu što žele vidjeti, a ne na onomu što jest. Odbijanjem vjere, što je ostalom najteži grijeh, oni potvrđuju Isusovu izjavu: “Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe.”
Važno je uputiti na biblijske odrednice za bolje shvaćanje Isusovih gesta:
“Pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči.” U starini se vjerovalo u ozdraviteljsku snagu sline. Ovdje nas sveti Ivan vraća u odlomak u Post 2,7 gdje Bog napravi čovjeka od praha zemaljskoga. Isus neprestano obnavlja ranjenoga slijepca u našem biću.
“Idi, operi se u kupalištu Siloamu!” Riječ Siloam znači “poslanik”. Voda koja ozdravlja izravno podsjeća na Isusa:
“Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!”
Pojava prave svjetlosti može ukloniti krivu svjetlost i tmine koje su potamanile srca.
Jedan je bibličar taj odlomak preveo ovako: “Da oni koji vide, postaju svjesni svoje sljepoće.” Pojava prave svjetlosti može ukloniti krivu svjetlost i tmine koje su potamanile srca; jer čovjek misli da vidi, a uistinu ne vidi ništa. Konkretnije rečeno, kad sunce zasja, nitko ne primjećuje upaljena električna svjetla.
U početku, slijepac nije poznavao Isusa niti je imao odakle je, a zatim svojim bližnjima objavljuje da se njegov ozdravitelj zove Isus. Nakon rasprave o Isusovu identitetu, slijepac naviješta da je njegov dobročinitelj Prorok, da bi na kraju tvrdio da je Isus Božji poslanik (Siloam): “… kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa.” Poslije će se baciti ničice pred Isusa ispovjedivši da je on Sin Čovječji i zvati ga Gospodinom, vjerovati u nj i pokloniti mu se uz riječi: “Vjerujem, Gospodine!” I baci se ničice preda nj. Zaključujemo da je svaki težak susret zapravo trenutak u kojem Isusova riječ slijepcu utvrđuje spoznaju istine o Bogu i daje mu sasvim novu potvrdu vjere.
Ovdje je Isus učinio dva čuda u jednom čovjeku. “Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?” U našem životu postoje silna i brza obraćenja. Postoje i spora, kao da Bog udijeli poseban ritam onomu kojemu želi dati svoju milost – možda nama… To je slučaj slijepca iz Siloama: slijep od rođenja, dobiva vid.
To je prvo, jako i brzo čudo.
Pred farizejima, koji su ga prozvali, usuđuje se reći bez straha: “Prorok je!”
Drugo čudo postupno je otvaranje očiju njegove vjere u Isusovu osobu, u njegov duboki identitet. I to se dogodilo u različitim razgovorima u kojima će sam slijepac uspjeti polako izgovoriti ime onoga koji ga je ozdravio. Svojim bližnjima najprije oprezno govori o “čovjeku koji se zove Isus.” Pred farizejima, koji su ga prozvali, usuđuje se reći bez straha: “Prorok je!” A kada ponavljaju svoje prijeteće pitanje, bivši slijepac ide korak dalje: “Isus je dostojan imati učenike, on je bogobojazan i vrši volju Božju, zato je on od Boga poslan.” Na kraju, čini posljednji korak vjere: “Vjerujem, Gospodine! Čovjek – Isus – Prorok – Poslanik – Sin Čovječji – Gospodin: “Vjerujem, Gospodine!” Zanimljivo je da nije on ostao samo na ispovijedanju te temeljne vjere, nego odmah živi tu vjeru: I baci se ničice preda nj. Kako je lijepo i divno kada vjernik nosi to ime, ne samo po riječi nego i po životu, bez straha od suvremenih farizeja!
U susretu s Isusom. Istinom i Svjetlošću svijeta, bivši slijepac pronašao je i vidio cijelo svoje biće: tijelo, duh i dušu. I to njegovo biće postupno se otvorilo toj Svjetlosti, ostvarivši istinu koju je Isus došao naviještati u Hramu: “Istina će vas osloboditi.” A mi? Gdje se mi nalazimo u primanju i prihvaćanju te Istine koja nas oslobada? Molimo Svjetlost svijeta da našu svjetiljku drži upaljenu na putu našega traženja i življenja te Istine
Tamna je noć
sve je tiho.
Sve uživa u miru tvoje dobrote.
Ali me obuzima strah:
strah pred životom,
strah pred svijetom,
strah pred sobom,
strah pred strahom,
strah pred Tvojim dolaskom…
Htio bih ići Tvojim stopama,
hoditi Tvojom snagom.
Ali, Gospodine, dobro znaš:
slaba je snaga moje svjetiljke,
njezin je plamen tako slasb…
Molim Te, Gospodine,
drži mi svjetiljku upaljenu.
Znam, ovozemaljska privlačna svjetla
sluge su i Princa tame…
A u najtamnijoj noći moga života
krije se nepovrijeđeno svjetlo tvoje.
Daj mi, Gospodine, da ga otkrijem
za još jedan korak k bratu, sestri,
za još jedan čvrsti korak k Tebi…
U tami moga života, prosim Tvoje ulje.
Da mi u rukama gori životna svjetiljka,
udijeli joj toplinu, ljepotu, mir,
plamen jedinstva, ljubavi, bratstva…
Plamen koji ništa ne može ugasiti:
ni moji promašaji, ni moji strahovi,
ni promašena prošlost,
ni nesigurna budućnost,
ni burna sadašnjost.
Molim Te. Gospodine,
drži mi svjetiljku upaljenu
da gori iz Tebe – Izvora
Da vodi k Tebi – Izvoru bez izvora…
Drži ju upaljenom, Gospodine…
Gornji tekst izvadak je iz knjige Odilona-Gbènoukpa Singboa, Oluja će proći, a objavljen je uz dopuštenje izdavača. Više o knjizi možete saznati ovdje.