Na mnogo mjesta u evanđeoskim tekstovima čitamo o tome kako Isus ozdravlja, oprašta grijehe, iskazuje milosrđe, spašava… Upravo u jednoj od takvih situacija pronalazimo ga i danas u odlomku iz Evanđelja po Ivanu. Riječ je, vjerujem, o svima dobro poznatom izvještaju o ozdravljenju slijepca od rođenja, što nam sveti Ivan jednostavno i detaljno opisuje. Zapravo, Ivan nam opisuje put ovoga slijepca do vjere u Isusa Krista. 

Slušajući riječi ovoga odlomka, ono što prvo možemo uočiti jest činjenica da slijepac ništa ne traži od Isusa jer ga zapravo i ne zamjećuje i dosad zasigurno nije imao iskustvo susreta sa Isusom niti je bio u mogućnosti da ga upozna. Dakle, slijepac koji se ondje zatekao ništa ne govori i ništa ne moli. Isus je taj koji zapaža njega, za razliku od mnoštva koje ga očigledno nije ni zamjećivalo niti se osvrtalo na njega i njegove potrebe. A Isus izabire da se upravo s njim susretne i da na njemu iskaže Božju veličinu. Iako je Isus ovdje bio u prolazu, kad je ugledao toga slijepca, nije oklijevao pružiti mu pomoć. U njihovu susretu i dolazi do izražaja Božja ljubav i Božja dobrota. Dovoljno je bilo da ga Isus ugleda i da uoči njegovu potrebu te da ga ozdravi. Čovjeka koji je dotad bio marginaliziran od strane drugih Isus zamjećuje i na njemu očituje djela Božje ljubavi i Božje dobrote. Time zapravo ukazuje da je Bogu stalo do svakoga pojedinca, pa i do onoga tko je na rubu društva i koga možda ljudi ne zamjećuju ili odbacuju zbog nekakva fizičkog hendikepa, društvenog statusa ili nečega tome sličnog. 

Isus ne postavlja dodatna pitanja kao što to čine njegovi učenici: zašto je taj čovjek slijep, tko je za to kriv i slično. On jednostavno zapaža da je u tom trenutku spomenutom slijepcu bila potrebna pomoć i on ga ozdravlja. Na taj način, ozdravljajući ga, Isus očituje volju Božju i Božje spasenjsko djelovanje.  Čovjeku koji je do toga trenutka živio u tami on jednostavno pomaže i daje mu priliku da doživi svjetlo. Slijepac koji dotad nije vidio, u jednom trenutku jasno vidi i raspoznaje sve oko sebe. U susretu sa Isusom njegov život postaje svjetlo. Uočavamo da je zapravo taj susret čovjeku u potpunosti promijenio život jer otada njegov život prelazi iz tame u svjetlo. Iako ni sam ne zna u potpunosti objasniti što mu je Isus i na koji način učinio, on ipak zna da se u njegov životu dogodila velika promjena. Štoviše, onoga trenutka kad je spoznao tko je Isus, on ispovijeda svoju vjeru i izriče svoju zahvalu.

Osim toga, čovjek kojega je Isus ozdravio od sljepoće brani Isusa, svjedoči za njega. Na temelju svoga vlastitog iskustva i susreta sa Isusom i na temelju onoga što mu je Isus učinio, on brani Isusa pred farizejima i pred drugima koji su se ondje našli. S druge pak strane, nakon iscjeljenja pojavljuje se i nevjerica i čuđenje od strane susjeda i onih koji su poznavali ovoga čovjeka. Kao da ne vjeruju da je to on, da se njegov život promijenio. Iako vide, ne vjeruju ili pak ne žele vjerovati onome što vide. Možemo reći, oni koji su ga često susretali i najbolje poznavali zapravo pokazuju da ga ne poznaju i ne prepoznaju promjenu u njegovu životu. Ali ista ta okolina pokazuje da ne prepoznaje ni Krista te i dalje ostaje slijepa za njega i za njegov nauk. Slijepac je progledao, ispovjedio svoju vjeru u Krista i promijenio svoj život, ali okolina i dalje ostaje nepromijenjena. 

I mi se danas susrećemo sa osobama koje su promijenile svoj život nabolje, ali kao da i mi sami ne prihvaćamo da netko tko dosad nije bio u Božjoj blizini može sada biti blizu Bogu. Teško nam je prihvatiti da netko tko dosad nije išao u crkvu, sada ide redovito. Teško nam se pomiriti s tim da netko tko dosad nije slavio sakramente, sada ih slavi redovito. Mnogo je situacija u našem svakodnevnom životu koje nam ne dopuštaju da vidimo promjene svojih bližnjih, da uočimo i prepoznamo potrebe onih s kojima živimo i koje susrećemo u svome svakodnevnom životu. Čini se da smo često puta toliko zaslijepljeni zaokupljenošću sobom i svojim životom, da i ne vidimo potrebe svojih bližnjih, a Isus tek što je ugledao onoga tko je u potrebi, odmah mu iskazuje ljubav i pomoć na njegovu životnom putu. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed dr. sc. Antuna Japundžića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.