“Bilo je to prije četrdesetak godina u Banjalučkoj biskupiji. Tada sam služio kao bilježnik u biskupovoj pisarni pa mi je stvar vrlo dobro poznata. U jednoj seoskoj župi na obali Save – bila je to župa Dolina – umro župnik, a biskup nije imao svećenika kojega bi tamo poslao.

I tako je ta župa ostala dulje vrijeme nepopunjena, a seljaci su morali ići u susjednu župu preko Save, da slušaju svetu misu i primaju sakramente.

Naravski da im je bilo vrlo teško. Zato su više puta dolazili biskupu, pa ga molili i zaklinjali da im se smiluje i pošalje župnika. Ali biskup nije nikako mogao, jer nije imao svećenika nego ih je uputio na župnika preko Save. A jednoć su mu o toj stvari pisali opširno pismo, koje sam pročitao i neću ga do smrti zaboraviti.

U pismu najprije zaklinju biskupa imenom Isusovim, da im što prije pošalje svećenika, jer ‘dica nam umiru bez krštenja, a starci i starice bez Božje utihe i sakramenata. Svoje mrtve moramo ukapati bez misnika… A šta istom da reknemo o našoj mladeži, koja je upravo podivljala, jer nema nikoga, da ih uči kršćanskom nauku i dogoni u red.’

Na koncu pišu ove ganutljive riječi:

‘Prisvitli, nađite nam misnika gdje bilo!
Ne tražimo mi mladog i zdravog, može slobodno biti star i slab!
Pa makar bio i slip, mi ćemo ga po župi za ruku voditi.
Ili bez noge, mi ćemo ga na rukama nositi!
Samo neka je svećenik u našoj sredini!’

Kad čovjek pročita ovo pismo, dođe mu i nehotice suza na oko, jer iz tog pisma kao da se čuje vapaj siročadi, koja tuguju za nestalom majkom.

(…)

Iza nekog vremena uspije biskup da im pošalje jednog mladog svećenika. Ja da ste vidjeli toga veselja među seljacima! Opet pišu biskupu i zahvaljuju mu do neba, a na koncu pisma vele:

‘Samo ne znamo prisvitli, odakle ste ga onako mladog i vridnog izgulili!’

(…)

Tako su naši stari pisali biskupu, tražeći svećenika da im pošalje. Imali su čvrstu vjeru. Koliko je mi danas imamo?”