Kad se nalazimo na putu, osobito ako idemo pješice, dobro nam dođe malo okrepe, malo hrane i vode.  Bez hrane i vode svaki napor biva još teži.

Današnje prvo čitanje iz Knjige Izlaska govori o hodu izraelskog naroda kroz pustinju. Znamo dobro: u pustinji nema ni hrane ni vode. Čim je narod osjetio žeđ i glad, stao je mrmljati protiv Mojsija, sumnjati u Boga i pitati se: »Je li Gospodin među nama ili nije?« (Izl 17,7). Slično je i danas. Ono što prvo primijetimo, i na što se tužimo, zemaljske su brige. Nerijetko i mi danas postavljamo pitanja: zašto mi Bog ne pomogne, kako da oni koji ne idu u crkvu žive bolje od mene, zašto je Bog dopustio da mi se to dogodi, i slično. Svoje misli usmjeravamo prema tjelesnom zdravlju, materijalnim dobrima, blagostanju – prema zemaljskim brigama. Duhovni život i briga za duhovno dobro kao da i ne postoje. Bogu hvala što je naš Gospodin strpljiv i čeka, čeka da shvatimo što je ono puno važnije i potrebnije za naš ljuski i kršćanski život.

Dobro nam poznati evanđeoski ulomak govori o susretu Isusa i žene Samarijanke. Valja nam prije svega zapaziti da Isus, Bog, dolazi na zdenac i čeka. On je strpljiv, želi susresti čovjeka, želi mu pomoći. Zdenac je dubok, potrebno je više metara kopati da bi se došlo do vode, osobito u sušnim krajevima kakva je bila i Samarija. Duboki zdenac možemo promatrati i kao simbol duboke Božje ljubavi, koja nikada ne presahnjuje i ne odustaje ni od jednog čovjeka. Možemo ga promatrati i kao dubinu jednoga ljudskog života i svega što on sadrži, svih onih znanih i neznanih momenata. Na taj zdenac, k Isusu, dolazi žena. Ona je opterećena svojim brigama: s jedne strane, svojim nemoralnim životom, a s druge, krutom židovskom tradicijom i osudama drugih ljudi. Pomalo je neobično da dolazi na zdenac oko šeste ure, znači u podne, kad je najveća žega. Možemo to razumjeti kao njezinu želju da se skrije od radoznalih mještana i slučajnih prolaznika, ali i kao njezinu duboku žeđ za novim životom. Njezin život „duboki je zdenac“, koji više nema pravoga smisla. Isus joj nudi vode. Ona, budući da još nije „susrela“ Isusa u pravom smislu riječi, govori o dubini zdenca i ne/mogućnosti da se zahvati u nj: „Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok“ (Iv 4,11).

Ona ostaje na ovoj naravnoj dimenziji, zemaljskoj. Isus joj daje do znanja da dobro poznaje njezine „dubine“ – prazninu njezina života – i traži od nje da „zahvati“ duboko u sebe, te nađe pravu istinu. Nakon kratkog dijaloga sa ženom o njezinu životu i muževima koje je imala, Isus joj veli: „To si po istini rekla“ (Iv 4,18). Odnosno: došla si do prave istine, „zagrabila si duboko“. Sada je trenutak da se ide korak dalje. I sama žena daljnji razgovor s Isusom temelji na pojmovima: vidim da si prorok, gdje se treba klanjati Gospodinu, i slično. Kad čovjek u svome životu zastane, kad dublje zahvati u svoju dušu, onda počne otkrivati kako osim onih naravnih potreba za hranom, vodom, odjećom… postoje one nadnaravne potrebe – za smislom, novim životom, Bogom. Istinska promjena koja se tada događa u čovjeku uvijek zahtijeva svjedočenje, prenošenje drugome toga nadnaravnog iskustva. Žena odlazi u grad, sada bez opterećenja (oslobođena), svjedoči sugrađanima: dođite, vidite i čujte onoga koji je promijenio moj život (usp. Iv 4,29).

U razgovoru s Bogom otkrivam svoje vlastite „dubine“, „suhoće“ i praznine, ali i potrebu za ispunjenjem, za „vodom“ od koje nikada neću više ožednjeti.

Isus nas poučava kako je Bog duh i kako se istinski klanjati Bogu treba u duhu i istini. To znači kako je potrebno ući duboko u sebe, uvidjeti pravu istinu o sebi, o drugima, o Bogu. Tek tada je moguće ući u istinski dijalog s Bogom. Tek tada taj dijalog (molitva) donosi promjenu u moj život i biva blagoslovom za mene i drugoga. Nije li vrijeme korizme u kojem se nalazimo za nas kršćane vrijeme intenzivnije molitve i snažnijeg odnosa s Bogom? Bila bi prava šteta kad bi se naša molitva, a molitva je razgovor s Bogom, zadržala samo na površini. Kad bi se svela samo na molitvu za one naravne potrebe: zdravlje, hranu, piće ili slično. Pozvan sam zahvatiti dublje. Zahvaćajući dublje, otkrivam dubinu (veličinu i snagu) Božje ljubavi, koja istinski mijenja čovjeka. U razgovoru s Bogom otkrivam svoje vlastite „dubine“, „suhoće“ i praznine, ali i potrebu za ispunjenjem, za „vodom“ od koje nikada neću više ožednjeti. U pustinji, nakon što su se napojili i nasitili „nebeskom“ hranom i vodom, Izraelci su shvatili da je Bog s njima. Žena Samarijanka i njezini sugrađani, nakon susreta s Isusom, prepoznaju u njemu Spasitelja svijeta. Dao Bog, da i mi tijekom ovoga našeg korizmenog hoda, i naših susreta s Isusom, iznova otkrijemo onoga koji daje „vode žive“ za život vječni.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.