Nadbiskup Firence Cosimo Bardi de’Conti di Vernio – kako stoji u knjizi Johna Hendersona Florence Under Siege: Surviving Plague in an Early Modern City – izdao je za svoju nadbiskupiju u jesen 1630. godine niz uputa za sprječavanje zaraze od kuge na temelju smjernica i prakse tadašnjeg zdravstvenog sustava i drugih kao što su nadbiskup Milana sv. Karlo Boromejski i biskup Mantove Marco Gonzaga koji su isto činili za vrijeme kuge koja je na tom području vladala od 1575 do 1577. godine. Ove povijesne činjenice mogu nam pomoći u razumijevanju današnjih smjernica Crkve vezanih uz pandemiju uzrokovanu koronavirusom.

Za vrijeme kuge u Europi Crkva je izdavala mnoge slične odredbe kao i danas. Spomenuti nadbiskup Firence propisao je da svećenici moraju imati posebna odijela od tkanine premazane voskom, poput svih ljekarnika, kirurga i liječnika, koja imaju biti crvene boje kako bi simbolizirala Kristovu muku i Božju ljubav  očitovanu u karitativnom djelovanju. Također su nosili štap bijele boje na vrhu kojeg je bio križ.

Kod dijeljenja pričesti svećenici su morali ispred sebe, između sebe i pričesnika imati tkaninu te dvije žute voštane zapaljenje svijeće koje bi zagrijavale i tako raskuživale zrak. Neki su uveli i posebne hvataljke kojima se dijelila pričest. Osim toga, svećenik je morao odmah nakon pričesti dezinficirati ruke u octu.

Kod podjeljivanja bolesničkog pomazanja, svećenici su morali pomazati kratko i brzo bolesnika s posebnim instrumentom ili štapom duljine od jednog lakta na vrhu kojeg bi bila vata te su vatu morali potom odmah spaliti. Bile su također zabranjene nedjeljne propovijedi jer se ustanovilo da se zaraza širi zrakom te se tako htjelo spriječiti veće okupljanje ljudi prilikom misnih slavlja.

Spomenuti nadbiskup Firence tako je uporno nastavljao naglašavati važnost saniteta jer je bio na puno mjesta gdje je vladala kuga te je iz prve ruke vidio mjere poduzete poradi čuvanja zdravlja koje su ga nagnale da i dalje blisko surađuje sa zdravstvenim sustavom. Isti nadbiskup čak je dekretom proglasio ekskomunikaciju svih onih koji bi bili uhvaćeni u krađi stvari iz kuća obitelji zaraženih kugom. Također je odredio da sva vrata katedrale budu zaključana osim dva sporedna ulaza kako bi se spriječilo grupno ulaženje ljudi u katedralu.

Bila su i posebna pravila za ispovijedi. Svećenicima je rečeno da drže vjernike na udaljenosti, te su se izrađivale ispovjedaonice kakve danas poznajemo (iz vremena odredaba sv. Karla Boromejskog), u obliku ormara, s time da je pregrada bio zastor od tvrđe tkanine natopljene voskom. Na taj način htjela se postići sigurnost svećenika u kontaktu s narodom pri vršenju svećeničke službe.

Do vremena kuge obično se pričešćivalo pod obje prilike pijenjem iz istog kaleža te je zbog kuge u biskupijama bilo zabranjeno pričešćivanje naroda iz kaleža. Naglasio je obavezu daljnjeg življenja svećenika na području župe, u vremenu kušnji i zaraza, kao djelitelja svih sakramenata vjernicima. Naglašeno je da i bez obzira na strah za vlastiti život prilikom pristupanja bolesnima, ne smiju uskratiti ni jedan sakrament onima koji su bolesni ili za koje se sumnja da imaju kugu. U to vrijeme velikih zaraza u svim se crkvama na osobit način uvelike kadilo tamjanom jer je tamjan od davnina bio poznat kao antiseptik s baktericidnim i drugim pozitivnim svojstvima.

Dakle, ovime se htjelo zaštiti vjernike te tako i svo medicinsko osoblje jer služiti velikom broju bolesnika nije lako, a uvijek je bolje spriječiti nego liječiti.

Zato, držimo se uputa naših pastira i Crkve te osobito prema uputi uzoritog gospodina nadbiskupa zagrebačkog Josipa kardinala Bozanića:

“Neka se u narednome razdoblju suzdrže od dolaska na liturgijska slavlja i pobožnosti:

a) svi koji imaju simptome infekcije dišnih putova ili određene respiratorne poteškoće;

b) svi koji su bili u krajevima koji se smatraju žarištima zaraze ili pak u kontaktu s osobama koje bi mogle biti nositelji virusa;

c) starije osobe, a naročito kronični bolesnici;

d) sve te osobe neka u svojim domovima budu molitvom povezane s vjerničkom zajednicom u crkvi.”

Pokažimo na taj način da nam je stalo i do bolničkog osoblja, do tolikih medicinskih sestara, tehničara, liječničkoga kadra, svih koji rade u bolnicama i služe na svoj način, svakog bolesnika. Svojim neodgovornim ponašanjem možemo samo otežati njihov rad. Brinimo jedni za druge jer tako pokazujemo i Božju brigu za svakog čovjeka.

Papa Franjo sve nas je pozvao na molitvu jednih za druge te je posebice na jutarnjoj misi koju je slavio u utorak 10. ožujka u Domu svete Marte pozvao na molitvu Gospodinu za svećenike “kako bi imali hrabrosti izaći ususret bolesnima, noseći im snagu Božje riječi i euharistije, te kako bi pratili zdravstvene djelatnike i volontere u poslu koji rade.”

Sada budimo jedno u molitvi te posluhom “bez mrmljanja i oklijevanja” pokažimo i svoju ljubav prema Crkvi. Samo svećenik i zajednica vjernika koji su poslušni liturgijskim propisima, odredbama i uputama Crkve, uputama svojih pastira, na tih, ali rječit način – kako piše sv. Ivan Pavao II. – pokazuju svoju ljubav prema Crkvi.

Fra Mate Bašić

Fra Mate Bašić  je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Živi i radi u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Vodi i nekoliko skupina mladića kroz devedesetodnevni program za muškarce EXITUS.