Vrijeme u kojem živimo kao jednu od oznaka ima i činjenicu da je čovjek kao društveno biće stavljen pred sve više odluka koje treba donositi dnevno. To je i posljedica, između ostalog, napretka, osobito onog tehnološkog. U tom složenom procesu u kojem nije svejedno hoće li osoba donijeti odluku koja formira ili deformira odnose i društvo u kojem živi, socijalni nauk Crkve pruža orijentaciju za etičku prosudbu ponuđenih mogućnosti te onda i djelovanja. 

Polazna točka pritom je činjenica da je čovjek biće obdareno razumom. Upravo je razum, uz slobodnu volju i slobodu jedna od važnih oznaka čovjeka kao „slike Božje“. Razum je, uz Božju objavu o kojoj smo govorili u prošloj emisiji, drugi važan izvor socijalnog nauka Crkve. Jer je čovjek obdaren razumom, njegova praksa nije čisto „ponašanje“ na temelju instinkata (što je svojstveno za životinje koje nemaju razum), nego „djelovanje“ na temelju razumskog promišljanja. Ta činjenica ima za etičku posljedicu da, ako je čovjek slobodan, on je ujedno i odgovoran za posljedice svog djelovanja. Taj važan etički pojam odgovornosti odnosi se podjednako na individualnu i strukturalnu razinu. Socijalni nauk Crkve, stoga, i pod vidom socijalne etike, prema svojoj metodi ne ostaje samo na analizi stanja, nego i etički prosuđuje, razlučuje stanje s ciljem davanja smjernica za djelovanje i poboljšanje prakse.

Etička prosudba događa se na dvije razine koje su uzajamno komplementarne i povezane. Prva je individualna koja se bavi praksom pojedinca ako je osobno odgovoran za tu praksu. Tu je riječ o radnjama koje se moralno vrednuju, tj. normiraju kao, primjerice, laže li pojedinac, krade li, vara li, kako ispunjava svoje zadaće u obitelji, na poslu, prema okolišu, je li velikodušan, škrt, egoističan i brojne druge. Druga razina je socijalna i tu je riječ o moralnoj ocjeni socijalnog, dakle, onih institucija koje obuhvaćaju brojne individualne radnje. Na temelju kriterija etički se prosuđuju socijalni odnosi, strukture, institucije i daje se prijedlog za njihovo poboljšanje. Središnje pitanje glasi: Jesu li postojeće institucije pravedne?

U socijalnom nauku Crkve i socijalnoj etici te dvije razine nisu odijeljene, nego komplementarne. Naime, čovjek je taj koji čini društvene institucije i one su onoliko pravedne koliko su pravedni ljudi koji ih čine. Kao primjer možemo navesti argumentaciju posljednje enciklike socijalnog nauka Crkve „Laudato si’“ koja ekološku krizu našeg vremena promatra u socijalnom kontekstu pri čemu etički prosuđuje kako individualnu, tako i socijalnu razinu i ukazuje na njihovu povezanost. Primjerice, papa Franjo podsjeća da je praktični relativizam, koji je karakterističan za naše doba, još opasniji od onog doktrinarnog. „Stoga ne treba čuditi činjenica da se, zajedno sa sveprisutnom tehnokratskom paradigmom i obožavanjem bezgranične ljudske moći, u pojedincima javlja taj relativizam koji drži nevažnim sve drugo osim onoga što služi vlastitim neposrednim interesima (…) posljedica čega je degradacija okoliša i propadanje društva“ (LS 122), ističe papa Franjo.

Dakle, pri donošenju odluka treba imati na umu povezanost između individualne i socijalne razine. Načela socijalnog nauka Crkve služe pritom kao orijentir za etičku prosudbu ponuđenih mogućnosti te onda i vlastitog djelovanja, a to su: poštuje li se osoba i njezino dostojanstvo, solidarnost, supsidijarnost, opće dobro, socijalna pravednost te povlaštena briga za siromašne. Donošenjem odluka te oblikovanjem vlastite društvene prakse na temelju navedenih načela pojedinac, a jednako i institucije koje čine pojedinci, imaju priliku „iza sebe ostaviti donekle bolji svijet nego što smo ga našli“ (EG 183).

Marijana Kompes

Marijana Kompes je docentica socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču, Austrija. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju. Na Institutu za socijalnu etiku Sveučilišta u Beču radila je kao asistentica i zastupnica predstojnice Instituta.