Zacijelo je dr. Ivančić jedan od najsnažnijih evangelizatora u Crkvi u Hrvata nakon Sabora, ali i šire, u cijeloj Crkvi. Započeo je svoje djelovanje u Frankopanskoj ulici, među mladima, početkom sedamdesetih godina.

Treba se životom opredijeliti za Isusa Krista. Prihvatiti do kraja svoj krsni savez s Bogom! To bijaše njegova trajna misao i poruka svakomu tko se s njime susreo.

Koliko znam, stalno je naglašavao potrebu obraćenja. Bila je među mladima u to doba uzrečica: Jesi li se obratio? Upravo kao što je to stalno ponavljao Ivan Krstitelj na Jordanu. Obraćenje kao preduvjet za ono što slijedi. Životni zaokret. Možda je to bilo prenaglašeno, ali zapravo nikad do kraja provedeno u stvarni život. I sv. Franjo umire – nakon bogata i Kristom ispunjena života: Braćo! Do sada smo učinili malo ili ništa! Vrijeme je da konačno počnemo! Negdje sredinom sedamdesetih godina, za logorovanja s mladima, doživjeli su uz dr. Ivančića, među mladima popularno zvanog „Prezbi”, doslovce nove Duhove. Dugo su molili i čudo se dogodilo. Upravo kao u Gornjoj odaji gdje bijahu Isusova majka Marija i apostoli te još neki. Duh ih je zahvatio, promijesio, zapalio, promijenio. Gospodin ništa ne čini polovično. Ali ne trpi ni našu polovičnost. Treba se životom opredijeliti za Isusa Krista. Prihvatiti do kraja svoj krsni savez s Bogom! To bijaše njegova trajna misao i poruka svakomu tko se s njime susreo.

Toga ljeta, g. 1979., slobodno mogu reći da su moji susreti s dr. Ivančićem na Humcu promijenili moj nutarnji svijet i odnos prema svemu. Prema Bogu, Isusu Kristu, Duhu Svetome, životu i zvanju, molitvi i zavjetima, naprosto sam i fizički osjetio, iskusio da se nešto dogodilo. Duboko osobno, intimno, slično onomu što opisuje genijalni B. Pascal u svome Memorialu. Božji fizički zahvat u život, doslovce. Osvjedočio sam se da Bog jest, da Boga ima. Da Bog djeluje u čovjekovu životu i povijesti. Nije to deistički daleki Bog, nego stvarni, s kojim živimo. Nakon Velike Gospe 1979. održavao se molitveni seminar u Čapljini. Bilo nas je tridesetak, svećenika, redovnika, laika. Dr. Ivančić je stigao iz Zagreba, bili su tu i još neki svećenici, od poznatijih don Božidar Medvid s Hvara. Dr. Ivančić je imao smještaj na Humcu pa smo se vozili na Humac. Na Humcu mu je gvardijan fra Dane rekao da mene „urazumi”, da sam pošao nekim „krivim putem”. Nakon toga sjeli smo u moju sobu, zamolio sam ga da za mene moli.

Tiho je u sebi molio, a mene je zahvaćala neka neobična sila.

Sjedili smo na kauču u mojoj sobi. On je bio možda pola metra udaljen od mene, bez fizičkoga kontakta. Tiho je u sebi molio, a mene je zahvaćala neka neobična sila. Osjećao sam kao da sam spojen na visoki napon malim prstima obiju ruku. Ruke su se spontano dizale na molitvu i cijeloga me zahvatila neka sila. Suze, plakanje, znoj, sav sam bio u neopisivu stanju. Trajalo je to svojih pola sata. I onda se sve smirilo, ali sam osjećao drhtanje u sebi. Pitao sam ga, onako spontano: „Što si mi to učinio?” – On je samo odgovorio: „Otvori Stari zavjet, otvori proroke, otvori Djela apostolska i bit se ti jasno”.

Ponovilo se to i nakon dva dana, bila je srijeda. Čovjek se svega sjeća u tančine, ovaj put bilo je dugotrajnije, ne onako burno kao prvi put, ali takva intenziteta da bi čovjek najradije u tom času pošao s ovoga svijeta. Prof. Ivančić je samo rekao: „Tomislave, nemoj umrijeti!” Onako u šali. Trajalo je to negdje od 23 sata u noći. Obje noći gotovo nisam mogao spavati, toliko to iskustvo čovjeka potrese, zahvati. Vatra izvana i iznutra, silan oganj. O tome je iskustvu potom dr. Ivančić često znao govoriti na seminarima koje je održavao. A to mi je dalo sigurnost u životu, sigurnost da sam na pravom putu.

To je iskustvo pomoglo prihvatim svoje zvanje još zdušnije, i sve ono što ono sa sobom nosi. I zavjete, i molitvu, i Sveto pismo te napose prenošenje iskustva na druge. To se kod mnogih i danas događa u ispovjedaonici ili za razgovora. To je ono što bi se dalo opisati kao „duhovno očinstvo” ili rađanje u Duhu. Možda je za to najzorniji primjer iz života svetoga Serafima Sarovskoga i njegova susreta s veleposjednikom Nikolajem Motovilovim. Daleko od toga da bih sebe s njima uspoređivao, ali to je samo jedna „zraka milosti Duha Svetoga” u vlastitom životu. Smatram da kroz takvo što mora prosi svaki vjernik, napose onaj tko se odluči za život Bogu posvećen.

To bijaše ujedno i blagoslovljeni rad pok. prof. Ivančića koji je svoje iskustvo do koga je došao molitvom prenosio na druge.

Daleko je značajnije ono što je ostavio u dušama. Tu se duboko upisalo, doslovce urezalo. Ne tintom, ne crnilom, ne u kamenim slovima, nego na živim, mekanim srcima

Otišao je u vječnost, Gospodinu koga je neizmjerno ljubio, za koga je živio i na kraju sagorio. Iza sebe je ostavio spomenik i djelo trajnije od mjedi i zlata, aere perennius. Mnogo je pisao, bio je najplodniji duhovni pisac u Crkvi u Hrvata. Međutim, daleko je značajnije ono što je ostavio u dušama. Tu se duboko upisalo, doslovce urezalo. Ne tintom, ne crnilom, ne u kamenim slovima, nego na živim, mekanim srcima, o čemu zbori i sv. Pavao u 2 Kor 3., silom Duha Svetoga. Upravo o tome je govorio i ostavio zapisano na svojim zadnjim stranicama koje su nam iza njega ostale. Uvjereni smo da njegov susret s Gospodinom bijaše sretni susret u vječnosti. Prijatelju, doviđenja i ponovnoga susreta u vječnosti! Nedostaješ mi, nedostajat ćeš nam.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevki, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.