Koliko god bila istinita misao da se povijest zapadne civilizacije može dešifrirati pomoću poznate Heraklitove misli da je rat otac svega, istina je i to da u civilizacijske standarde suvremenog svijeta ne spada primjena sile nego dijalog. U užurbanom vremenu, koje gotovo da diktira našu svakodnevicu, potreba za dijalogom, razgovorom sve je snažnija. Ona u sebi uključuje više razina dijaloga; od dijaloga na osobnoj razini odnosno dijaloga sa svakim čovjekom u našoj blizini, ali istovremeno ukazuje i na potrebu dijaloga u Crkvi i u društvu kao i na važnost dijaloga između Crkve i društva. Naime, čovjek po svojoj naravi nije biće samoće nego društveno biće koje je sposobno upoznati sebe te ulaziti u zajedništvo s drugima. Upravo u suodnosu s drugima čovjek jedino i može živjeti i razvijati svoje vlastitosti i sposobnosti. 

Samo značenje riječi dijalog puno je šire od pojma tolerancija, koja ponajprije znači snošljivost, trpeljivost

Naše društvo danas karakteriziraju pluralizmi različitih predznaka od onog političkog, kulturnog preko svjetonazorskog i vjerskog. U drugome i drugima susrećemo nositelje ideja, vizija i planova različitih i drugačijih od onih naših. Kao kršćani pozvani smo na promicanje i oživotvorenja dijaloga koji zbližava i nas kršćane međusobno ali i sve ljude otvorena srca. To nužno znači da u drugima ne treba tražiti ono po čemu se razlikujemo i što nas razdvaja nego ono što imamo zajedničko. Drugim riječima, u drugome i drugima tražiti dobro, poželjno i lijepo. Otvoriti se za onim što možemo učiti i naučiti od drugih kako bismo postali još boljima i zauzetijim poticateljima daljnjih istraživanja i pronalaženja onoga dobra kako svakoga, pojedinog čovjeka, tako i svih ljudi u cjelini. Naime, samo značenje riječi dijalog puno je šire od pojma tolerancija, koja ponajprije znači snošljivost, trpeljivost. U dijalogu je riječ o istinskom susretu i razmjeni govora dviju ili više osoba. U taj susret osobe ulaze s vlastitim stavovima i jedinstvenim identitetom. Te osobe su spremne izdvojiti svoje vrijeme kako bi drugoga saslušale i pokušale razumjeti u njegovoj različitosti, poštujući ga u njegovoj vlastitosti i kloneći se mogućih predrasuda. Darujući sebe drugome, a vodeći se pri tome istinom, altruizmom, zdravom znatiželjom te željom i ciljem za čuti drugoga koji je uistinu drugačiji – riječ je o odlikama koje bi trebali imati oni koji vode dijalog – čovjek se izdiže nad svojom sebičnošću i ohološću te se čuva od moguće neuspješne socijalizacije koja vodi u zatvorenost i isključivost ili u dominaciju nad drugima.

Crkva, koja se s II. vatikanskim koncilom otvorila suvremenom svijetu s ciljem što uspješnijeg naviještanja Evanđelja, u dijalogu vidi jedno od ključnih sredstava evangelizacije. Koncilski i postkoncilski papa Pavao VI. rekao je da se dijalog i evangelizacija mogu poistovjetiti (ES, br. 66). Naime, dijalog kroz kojega se događa susret s drugima i navještaj radosne vijesti te njezino širenje upućeni su jedno na drugo – dijalogom se evangelizira i nema evangelizacije bez dijaloga. Time se jasno ističe da dijalog za Crkvu današnjice nije tek alternativa nego sastavni dio evangelizacijskog poslanja. Nastojmo stoga voditi što življi, radosniji i k spasenju svih ljudi i svakog čovjeka usmjereni dijalog. Pri tome nemojmo zaboraviti da u bitnome budemo jedinstveni, u manje važnome slobodni te da nas u svemu vodi ljubav. 

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija). Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine. Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.