Na molitvenom susretu zajednice Nanovo rođeni iz Botinca u petak je gostovao Goran Ćurković, a o svojem životu u kojem je bio rob droge, alkohola i psihičkih bolesti Goran svjedoči više od 20 godina. Cijeli život mu se promijenio u jednom slučajnom susretu sa ženom čiji je sin bivši ovisnik. Nakon tog susreta njegov put ga vodi od ovisnika i beskućnika do muža i oca petero djece.

Potresnu životnu priču s kojom osvaja srca mladih ljudi Goran dijeli jednostavno na dva dijela: prije Boga i s Bogom. Od djetinjstva nije htio ići u crkvu iako su mu roditelji govorili da mora ići. On ih nije slušao jer niti oni nisu išli u Crkvu. “Gledao sam primjer svojih roditelja. Govorio sam im: ne idete vi, zašto bih ja?”

S 10 godina počeo sam pušiti i piti alkohol, s 11 godina bio sam siguran da znam sve o životu

Na vjeronauku i u crkvi uvijek mu je bilo dosadno. Deset Božjih zapovijedi za Gorana su bila ograničenja i zabrane, a ne smjernice koje će mu život učiniti milosnim i radosnim.

“Vi kad čitate 10 Božjih zapovijedi….Što je tu zanimljivo? Ne smiješ krasti, lagati, psovati, hodati s tuđim ženama. Ne smiješ ništa! Mislio sam kako to nije za život već za staru baku koja treba uskoro umrijeti. Bio sam siguran da u Crkvi nisam ništa dobio.”

Uz oca pomorca kojeg često nije bilo u kući i majku koja je bol zbog teških trauma liječila alkoholom, Goran je djetinjstvo proveo na ulici i pred televizorom. Televizijske emisije u kojima su muškarci prikazani kao frajeri s mišićima koji puše i piju alkohol u društvu lijepih žena oblikovale su njegovu viziju kako muškarac treba izgledati i ponašati se.

“Američki glumci u akcijskim filmovima postali su moji idoli. S 10 godina počeo sam pušiti i piti alkohol, s 11 godina bio sam siguran da znam sve o životu(…) Bježim od kuće u drugi grad, pljačkam dućan i nakon toga me policija stavlja u zatvor. Otac kojeg su policajci zvali da dođe po mene ostavio me tri dana u zatvoru. Moj otac je dobar čovjek s jednim velikim problemom – nije znao komunicirati.”

Mržnja prema ocu plod je moje zbunjenosti, jer kako je on mogao nakon osam mjeseci zaboraviti svoju ženu – moju mamu

S 13 godina Goranu je umrla majka nakon čega on pada u depresiju jer svoju majku nikada nije zagrlio ili joj rekao da je voli. Nekoliko mjeseci nakon majčine smrti njegov otac se oženio, a u njemu se po prvi put rađa mržnja.

“Nisam mami nikada rekao da ju volim, a volio sam ju. Milijun puta sam htio napraviti tu gestu ljubavi prema njoj, ali nisam to mogao jer ja sam muškarac! Muškarac ne smije pokazivati osjećaje, muškarac treba biti tvrd, a osjećaji su za žene. To me jako boljelo i odlučio sam se ubiti. Mržnja prema ocu plod je moje zbunjenosti, jer kako je on mogao nakon osam mjeseci zaboraviti svoju ženu – moju mamu. Mrzio sam i brata alkoholičara kao i ženu koja je došla u našu kuću glumiti majku.”

Godinu dana poslije smrti majke pokušao se ubiti. Probudio se u bolnici i upao u još veću depresiju što mu samoubojstvo nije uspjelo. Izlazak iz bolnice vratio ga je u ralje alkohola te počinje konzumirati tablete, a ubrzo zbog pritiska društva i marihuanu. Depresija ne jenjava nego ga uvodi u još veće probleme koji mu otvaraju vrata k heroinu, a sve to u potrazi za životom bez boli i agresivnosti. Potreba da redovito i u sve većim količinama konzumira heroin natjerala ga je da počne svakodnevno krasti, provaljivati u stanove, restorane i kuće. U mjesec dana Goran je ukrao iz svoje kuće sve materijalno što je njegov otac kroz radni vijek s mora donio doma.

Kad sam došao doma vrata su bila zatvorena, a otac mi je rekao da sam između obitelji i ulice izabrao ulicu

U trenutku kad je njegov otac odlučio razgovarati sa svojim sinom dolazi do očekivanog raspleta, sin ne želi slušati i govori ocu da je prekasno za takvo nešto. U vremenu komunizma 80. godina nisu postojali centri, savjetovališta i udruge koje su Goranu mogle pomoći. Otac je otišao na policiju u nadi da će ga 5-6 mjeseci u zatvoru promijeniti na bolje, da će se pokajati.

“Policajci i otac razmišljali su logično, ali što se dogodilo? U zatvoru su me naučili kako učinkovitije krasti i kako miješati drogu da se dobiju veće količine. Iz zatvora sam izašao pametniji nego što sam ušao, a pristup drogi, alkoholu i tabletama je bio kao i izvan zatvora.”

Tijekom jednog pijanstva, u egzistencijalnoj i moralnoj krizi Goran dolazi doma tražiti od oca novac. Otac više nije znao kako da reagira na sina koji ga je osramotio u poslovnom i privatnom okruženju, sina koji je pokrao kuću, bježao iz psihijatrijske ustanove i drogirao se, sina koji je krao robu iz skladišta gdje je bio zaposlen, sina koji se zadužio kod mnogih ljudi, a novac nije vraćao, sina koji je pokušao nožem napasti drugu osobu u izljevu bijesa. U tom trenutku Goranov se otac okrenuo i lupio svojeg sina šakom u glavu. Goran je shvatio da će dobiti batine jer je fizički slabiji od oca, stoga ga je nožem ubo u trbuh.

“Otac je završio u bolnici, a ja u zatvoru. Bio sam ljut na njega smatrajući da je kriv za to što se dogodilo. Da mi je dao novac, nebi došlo do fizičkog okršaja. Kad sam izašao iz zatvora odlučio sam se vratiti kući bez imalo grižnje savjesti. Kad sam došao doma vrata su bila zatvorena, a otac mi je rekao da sam između obitelji i ulice izabrao ulicu.”

Dok mi kupuje kartu za autobus govori mi o Gospi i njezinim ukazanjima, da me Gospa voli i da me čeka.

Goran je posvjedočio da je u trenutku kad su mu zatvorena i ta posljednja vrata koja je njegov tata držao otvorenima, mržnja u njemu porasla nebrojeno puta. Pljunuo je ocu na vrata i prokleo ga. Nakon toga provodi 9 godina na ulici i doseže dno dna.

“Posljednje dane na ulici opsjedali su me abnormalni strahovi. Niti jedna droga me nije mogla smiriti u takvim trenucima. Rezao bih svoje ruke, praznim injekcijama onda vadio krv, pio ju i mazao se po licu tom istom krvlju.”

Drugi pokušaj samoubojstva naveo ga je na razmišljanje o tome tko je kriv za sve što prolazi u životu. Razmišljanje o obitelji i djetinjstvu stvaralo mu je veliku bol u prsima, ali ga je dovelo i do zaključka da je on jedini krivac za teškoće kroz koje je u životu prošao i prolazi. Shvativši da krivi druge kako bi opravdao zlo koje čini Goran počinje plakati i moliti Zdravo Marijo. Mržnja koju je imao prema Bogu, Djevici Mariji, Crkvi i vjernicima bila je nezamisliva. No, molitva Zdravo Marijo ostala mu je urezana u pamćenje od djetinjstva kad su ga roditelji tjerali da ide u crkvu. Goran je Gospi vapio cijelu noć da mu promjeni život ili da ga Bog uzme s ovog svijeta. Nekoliko dana kasnije dok je sklupčan ležao na hladnom u parku prišla mu je nepoznata žena koja mu je rekla da želi s njim prošetati.

“Diana joj je ime i majka je jednog narkomana koji je završio u zajednici ‘Cenacolo’. Kada joj je sin ušao u zajednicu Diana ga je pitala ima li prijatelja kojem bi ona mogla pomoći. Osoba koju sam dva puta vidio u životu tijekom uzimanja heroina rekla je svojoj mami da me treba spasiti. Nisam znao što se događa. Ta žena mi priča o Međugorju i zajednici za ljude s problemima poput mene. Dok mi kupuje kartu za autobus govori mi o Gospi i njezinim ukazanjima, da me Gospa voli i da me čeka. Iznenađen i šokiran pristajem na ponudu, uzimam kartu, sjedam u autobus i putujem u Međugorje za koje nisam nikada niti čuo.”

Po dolasku u Međugorje Goran ulazi u zajednicu Cenacolo. Još jedno čudo koje voli istaknuti je činjenica da nikada u zajednicu nije ušao netko tko je bio u krizi. U nastavku pogledajte Goranov put od nevinog djeteta bez roditeljskog primjera – kroz pakao ovisnosti – do spasa po zagovoru Djevice Marije.