Važno je zapamtiti da vjera i razum moraju oboje biti vođeni istinom. Stoga znamo da se znanstvena otkrića ne suprotstavljaju učenjima vjere. Razumijevajući tu stvarnost i ne prepuštajući se intelektualnoj lijenosti možemo živjeti u slobodi, umjesto u strahu i zbunjenosti. Potraga za istinom u središtu je ljudske biti, a jednostran pogled na svijet ne približava čovjeka tom cilju.
Zbunjenost modernog svijeta, u obliku navodnog konflikta između Crkve i znanosti, djelomično je proizvedena napuštanjem filozofije kao poveznice između znanosti i teologije što se pokazalo pogubnim za dijalog koji su ove dvije discipline gradile stoljećima, pojašnjava Constance T. Hull, autorica portala Catholic Exchange.
Duše su izravno stvorene od Boga.
Kada govorimo o dijalogu između Crkve i znanosti, teorija evolucije zapravo je najbolji primjer istoga. Formalno se Crkva pitanja evolucije prvi put dotakla u enciklici Humani Generis koju je papa Pio XII. objavio 1950. Kako je napomenuto u dokumentu, evolucija tijela i prirode nije u kontradikciji s katoličkom doktrinom dokle god je pretpostavljeno da je Bog prvi uzrok svemira.
“Zbog tih razloga crkveno učiteljstvo ne brani da u skladu sa sadašnjim stanjem znanosti i teologije mjerodavni stručnjaci na oba područja istražuju i pretresaju evolucionističko učenje. Ono naime istražuje porijeklo ljudskog tijela, te uči kako ono potječe od preegzistentne organske materije, dok nas vjera obvezuje vjerovati kako su duše izravno stvorene od Boga. No to se treba činiti tako da se razlozi dvaju mišljenja, hoće reći onoga koje se izjašnjava u prilog i onoga koje se protivi evolucionizmu, pretresaju i preispituju s nužnom ozbiljnošću, umjerenošću i taktom i samo ako su svi spremni pokoriti se sudu Crkve.” Humani Generis, točka 36.
Ovime se enciklika osvrće na dva pitanja. Prvo, evolucija duše je nemoguća jer je stvorena neposredno od Boga. S obzirom da duša nije materijalna, ne može evoluirati, odnosno ponašati se kao što se ponašaju materijalne stvari. To dalje označava da sposobnosti duše, a to su intelekt i volja, također ne evoluiraju kao što tijelo evoluira. Drugo što Crkva ističe jest da nitko nije obavezan pokoriti se evolucijskoj teoriji te da pojedinci na tu temu trebaju voditi otvoren i razuman dijalog. Svaki član Crkve ima pravo protiviti se ili slagati s različitim čimbenicima evolucijske teorije, ali Crkva također odbacuje doslovnu interpretaciju Knjige Postanka, odnosno bilo kakvu pretpostavku da ona opisuje znanstvenu teoriju.
Nitko nije obavezan pokoriti se ijednoj teoriji, pojedinci trebaju voditi otvoren i razuman dijalog.
Crkva je otvorena za mogućnost evolucije jer ne pretpostavlja ikakva ograničenja kreativne moći, volje i djelokruga Božjeg. Crkva i sama drži da Bog prvenstveno djeluje kroz sekundarne uzroke. Bog rijetko djeluje kao neposredni uzrok pri ozdravljenju osobe ili kroz druge izravne intervencije u prirodnom poretku. Crkva prepoznaje prirodni poredak koji je Bog stvorio, uključujući moći i mogućnosti koje postoje unutar prirode.
Sv. Ivan Pavao II. 1986. spomenuo se Humani Generis u svjetlu novih znanstvenih otkrića. Iako su mnogi u znanstvenom polju nestrpljivi zbog opreznog stava Crkve, znanstvenici, a i svi ostali, trebali bi zapamtiti da Crkva živi vrlinu razboritosti. Tako je, primjerice, trebalo proći stotine godina prije nego je Crkva formalno razjasnila kristologiju Katoličke Crkve. Iako se Crkva nikada neće formalno izjasniti vezano uz valjanost teorije evolucije, ona je uključena u znanstvena istraživanja i rasprave.
Bez obzira na otvorenost Crkve znanstvenim teorijama, važno je napomenuti da ne možemo tražiti odgovore na sva pitanja u teoriji evolucije, već trebamo razumjeti da je ona vrijedna teorija pri objašnjenju kako Bog upotrebljava sekundarne uzroke unutar svemira. Znanost je dobro koje treba slijediti i vršiti te još jedan od načina na koje nam se Bog prokazuje kroz ljepotu, čudo i veličinu Stvorenoga.