Ivan u svom Proslovu sažima cjelokupan sadržaj svog djela. Radi se o osamnaest vrlo vrijednih i važnih redaka. Kako bi ih se dobro shvatilo, treba krenuti od posljednje tvrdnje Proslova. Naime, piše Ivan: „Boga nitko nikada ne vidje.“ Teška je to izjava, koja je, između ostalog, u suprotnosti s Biblijom, u kojoj se potvrđuje da su Mojsije i ostali likovi vidjeli Boga.

Ivan se s time ne slaže. „Boga nitko nikada ne vidje.“ Opisi Boga, i onaj Mojsijev, ograničeni su, nepotpuni, ponekad pogrešni, pa čak i lažni. Boga nitko nikada nije vidio. „Sin Jedinorođenac“ – sam Bog – „koji je u krilu Očevu“, odnosno u potpunoj intimi s Ocem, „on ga obznani“.

Tom tvrdnjom Ivan zaključuje Proslov pozivajući sve da usmjere svoju pažnju na Isusa. Što znači da Boga nitko nikada ne vidje te da ga je Sin objavio? Znači da Isus nije jednak Bogu, nego je Bog jednak Isusu. Ako kažemo da je Isus jednak Bogu, to onda znači da imamo sliku, ideju Boga.

Prema tome, evanđelist nas poziva da cijelu svu svoju pozornost usmjerimo na Isusa. Sve ono što vidimo u Isusu, to je Bog. Dakle, nije Isus jednak Bogu, nego je Bog jednak Isusu. Stoga su mnoge slike i ideje o Bogu, imajući u vidu Isusovo ponašanje i nauk, neizbježno krive i otpadaju.

Evanđelist nas poziva da svu pažnju usmjerimo na Isusa jer se u njemu Bog objavljuje. Budući da se u Isusu objavljuje božansko – sada dolazimo do srži Proslova – bio je potreban nov odnos između Boga i ljudi. Mojsije, Božji sluga, nametnuo je odnos između slugu i Gospodara temeljen na poslušnosti. Isus, koji nije sluga Božji, nego Božji Sin, donosi nov odnos između sinova i Oca koji se više ne temelji na poslušnosti, nego na sličnosti i prihvaćanju njegove ljubavi.

Zato u retku koji prethodi Ivan napisa: „Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina“ – „milost i istina“, izraz koji označuje vjernu ljubav, istinitu ljubav – „nasta po Isusu Kristu“. Dakle, nov odnos, koji se ne temelji na poslušnosti Zakonu, nego na prihvaćanju ljubavi.

U prethodnim redcima evanđelist piše: „od punine njegove“, odnosno od punine tog čovjeka u kojem se objavljuje božansko podrijetlo, „svi mi primismo milost na milost“. Što to znači? Radi se o dinamizmu života vjernika i kršćanske zajednice.

Ljubavi primljenoj od Oca odgovara ljubav priopćena braći: to je dinamizam i rast vjernika. Što naša ljubav prema braći bude veća, bit će veći i odgovor od strane Boga i njegove ljubavi. Odnosno, što više priopćujemo tu ljubav braći, više ćemo od Boga primati njegovu ljubav. To je rast bez konca.

Taj rast u ljubavi ostvaruje osobu i njezin rast. Ponovno dolazimo do važne Ivanove tvrdnje: „Riječ“, stvarateljska riječ, stvarateljska mudrost, „postade…“ Evanđelist ne napisa da postade čovjekom, nego koristi izraz koji označava čovjeka u njegovoj potpunoj slabosti.

Božji se naum ne ostvaruje u super-čovjeku kojega se ne može slijediti, već mu se samo diviti; ostvaruje se u ljudskoj slabosti. To znači da se Bog objavljuje u ljudskome. Što je čovjek ljudskiji, tim više se u njemu ostvaruje božansko. Ta „Riječ (koja) tijelom postade“ – Božji naum koji postaje tijelom – punina je ljubavi Božje, očitovane u čovjeku, koji postaje jedino svetište iz kojega zrači Očeva ljubav.

Ta Riječ koja je tijelom postala, postala je čovjekom u njegovoj slabosti, kako napisa Ivan: „pun milosti i istine“ – odnosno potpun. Karakteristika koja Isusa označuje jest vjerna ljubav. Kad je to ljubav istinita? Kad je vjerna! Riječ koja je tijelom postala, koja je čovjekom postala, vraća nas na početak Proslova gdje Ivan piše: „U početku bijaše Riječ.“

Ivan se distancira od teologije Knjige Postanka, u kojoj piše: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ Ne, Ivan se s time ne slaže. U početku, prije stvaranja neba i zemlje, bijaše ta Riječ, odnosno stvarateljska riječ, stvarateljska mudrost, Riječ koja sadrži projekt u sebi te prije stvaranja ona bijaše slika Božjeg projekta.

Koji je to Božji projekt? Čovjeku darovati božansko podrijetlo. To je Božji projekt, naum s čovječanstvom. Stoga, Ivanov Proslov možemo definirati kao proslov himna Božje ljubavi za cijelo čovječanstvo, himna Božjeg optimizma. Bog je toliko zaljubljen u čovjeka da je, prije nego je stvorio svijet, naumio dati čovjeku svoje vlastito podrijetlo, božansko podrijetlo.

Zbog toga, upravo u središtu Proslova, u najvažnijem retku Ivan piše: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ – to je uvijek prisutno upozorenje za sve kršćanske zajednice. „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“

Djecom se Božjom ne rađa, nego se postaje prihvaćajući Isusa kao Božji naum vlastite egzistencije. Ta činjenica – postati djecom Božjom prihvaćanjem Isusa – znači da Bog ne preuzima čovjeka, ne isključuje ga od drugih, već učvršćuje čovjeka, daruje mu vlastitu sposobnost ljubavi da kao i On ide prema svakom čovjeku.

Novost donesena po Isusu je sljedeća: ne živi se više za Boga, nego Bogom.

Novost donesena po Isusu je sljedeća: ne živi se više za Boga, nego Bogom. To je Ivanov plan: himan Božjem optimizmu i prijedlog za svakog čovjeka da postane sin Božji. Djecom se Božjom ne rađa, nego postaje neprestanim izborom i svakodnevnom vjernom ljubavlju, sličnoj onoj koju Otac priopćuje svakom čovjeku.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.