Piše: o. Danijel Čolo, karmelićanin

Krunica naše Gospe

Možda jedno od najtežih obilježja naše vjere jest reći nešto o Bogu tako da ga drugo ljudsko srce može lakše razumjeti. Ali tko to može? Možda najbolje najsavršenija učenica, naša nebeska Majka. Kako? Odgovor je u krunici. Krunica je nešto vrlo jednostavno i prihvatljivo u našemu vjerničkomu svijetu. Ona nas uvodi u svijet smirenosti u svijet koji nam svakim danom sve više dolazi u susret, u svijet života vječnoga.

Svakodnevnica sa svim svojim izazovima utječe na nas. Život je pun pitanja koja određuju nas i naše bližnje. Težimo za jednim mirom, za jednim skladom. Težimo da u šumi glasova čujemo onaj tihi glas, šapat blagoga lahora kojeg je čuo prorok Ilija na Gori Horebu. To je blagi ali snažni Božji glas koji nas podsjeća koliko su ponude ovozemaljske stvarnosti jake i koliko ga trebamo. On nas svojim blagim glasom neprestano želi podsjećati na važnost života vječnoga. Vjernik osjeća da ovaj svijet ne može pružiti potpunu i adekvatnu brigu. S toga treba molitvu kako bi prikupio snagu i mogao kontinuirano slijediti Božju volju.

Krunica je takva molitva, vrlo snažna i obiteljska koja svoju snagu isijava naročito kada se zajednički moli. To je drevna kršćanska molitva s vrlo jakim utjecajem na području oblikovanja naše nutrine. Krunica je molitva pobožnih ljudi, njima pripada kao dnevni posao koji čine i kruh koji jedu. Moderni čovjek pritisnut izazovima intelekta i tehnike gubi dodir s ovom drevnom molitvom, zato je teško nekoga uvjeriti da se vrati ovoj prelijepoj molitvi. S druge strane, može nam se prigovoriti da krunica dugo traje i da je samo pusto umnažanje riječi bez stvarnog dodira s vječnošću.

Zavirimo li dublje u riječi koje oblikuju krunicu vidjet ćemo da se ova drevna molitva nimalo ne protivi Svetomu pismu, upravo suprotno, satkana je od evanđeoskih događaja. Unatoč svemu, već sedam stoljeća plijeni duše vjernika i sastavni je dio njihovih života. Dobro, no čemu tolika ponavljanja? Čemu taj lanac i tolika zrnca? Dok zrnca polako klize niz vjerničke prste i dok glasovi istih izgovaraju „Zdravo Marijo“ odvija se razgovor s Bogom, a taj razgovor je zapravo život. Ponavljanja koja su prisutna osvješćuju nam ulogu prisutnosti Božje u našim životima. S druge strane, nisu li uobičajeni životi satkani od stalnih ponavljanja u jednomu tjednu, mjesecu i godini. Posao, kuća i druge aktivnosti, posao kuća i druge aktivnosti itd. i nitko se osobito tu ne buni. Nije li cirkulacija našega krvotoka, kucanje srca, disanje, stalno ponavljanje?

Ponavljanje putem zrnaca u molitvi krunice ima zadatak da nas odvoji od svakodnevnog žrvnja i uvede nas u svijet punine koja nam se posreduje Marijinim zagovorom koja nas želi usmjeriti na otkupiteljsku ljubav svoga Sina.

Krunica se ubraja među najljepše i najhvaljenije tradicije kršćanskoga naroda (sv. Ivan Pavao drugi). Ono što je Molitva srca na Istoku, to je Krunica na Zapadu. Po toj molitvi Djevica nam je osobito bliska i po njoj ona ostvaruje svoje majčinstvo i tako nam pruža utjehu i nadu. Moleći krunicu upravljamo pogled prema Kristovu licu koje nas preobražava, a Marijin uzor je nenadmašan. Sinovo lice na jedinstven način pripada Mariji. On je oblikovan u njezinu krilu, od nje je primio ljudsku sličnost. Nitko se nije tako vjerno suobličio njegovu licu kao što je to njegova Majka. Moleći krunicu ulazimo u Marijina sjećanja koja su utisnuta u njezino srce koje je svakim otkucajem pratilo stope svoga Sina.

Krunica je i kontemplativna molitva. Ona traži sabrano i ujednačeno ritmičko moljenje kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima Gospodinova života. Ulazeći iz otajstva u otajstvo sve više usvajamo i oblikujemo svoje živote prema životu Gospodinovu.