Jedanput je sv. Ivana don Bosca povezao kočijaš. Svetac je pohvalio kako ima dobre konje. Kočijaš mu odgovori: 'Kad biste Vi znali koliko ja vremena posvetim konjima, čistiti ih svaki dan, uređivati, ne bi se čudili što su tako lijepi'. Pita ga don Bosco: 'A koliko vremena ti posvetiš svojoj duši dnevno?'. On odgovori: 'Velečasni, nemam vam ja vremena za takve stvari'. Kaže mu svetac: 'Kad bih mogao birati između toga da budem tvoja duša ili tvoj konj, radije bih odabrao da budem tvoj konj'. Ili tvoj auto. Ili ono za što imaš vremena.
“Govorimo Dođi, Gospodine Isuse, a bojimo se da dođe. Dođi, Gospodine Isuse, ali nemoj žuriti. Ljubimo li ga ili više ljubimo svoje grijehe, pa odgađamo njegov dolazak?” baca nam rukavicu u preispitivanju fra Josip Blažević pitanjem koje je prikladno za vrijeme došašća, a razmatrao ga je na duhovnoj obnovi koju je ovih dana predvodio u zadarskoj katedrali sv. Stošije.
Koji su to kradljivci koji mi oduzimaju vrijeme koje trebam posvetiti za Gospodina?
“Stojimo pred Kristom Kraljem moleći da njegovo kraljevstvo pusti korijenje u našem životu, da ga ništa ne može rastaviti od nas, ni nas od njega. Neka došašće bude naše – Radovi na cesti! Neka advent bude prometni znak da počinjemo radove na svojoj duši! Uzeti vremena kroz ovo došašće za svoju dušu, za svoj duhovni napredak, za svoje posvećenje. Otkriti koji su to kradljivci koji mi oduzimaju vrijeme koje trebam posvetiti za Gospodina”, potiče fra Josip.
Poznaje puno priča i ima dar pripovijedanja, pa evo jedne. Jedanput je sv. Ivana don Bosca povezao kočijaš. Svetac je pohvalio kako ima dobre konje. Kočijaš mu odgovori: ‘Kad biste Vi znali koliko ja vremena posvetim konjima, čistiti ih svaki dan, uređivati, ne bi se čudili što su tako lijepi’. Pita ga don Bosco: ‘A koliko vremena ti posvetiš svojoj duši dnevno?’. On odgovori: ‘Velečasni, nemam vam ja vremena za takve stvari’. Kaže mu svetac: ‘Kad bih mogao birati između toga da budem tvoja duša ili tvoj konj, radije bih odabrao da budem tvoj konj’. Ili tvoj auto. Ili ono za što imaš vremena.
Ako bilo tko može doći i oduzeti mi vrijeme rezervirano za molitvu, za nedjeljnu misu, Bog nije na prvom mjestu u mom životu
“Neka nam Gospodin udijeli milost da otmemo ovom ludom vremenu rezervirano vrijeme za svoju dušu, za Boga. A za ostalo, koliko vremena ostane. Ako spremaš večeru za goste na kojoj će biti netko jako važan, obično rezerviraš mjesto za njega. Počasno mjesto, VIP loža. Ako bilo tko može naići i zauzeti to važno mjesto, nije ti stalo do tog gosta. Ako bilo tko može doći i oduzeti mi vrijeme rezervirano za molitvu, za nedjeljnu misu, Bog nije na prvom mjestu u mom životu”, upozorava fra Josip. Navodi i ispriku: Imali smo goste, pa nismo išli na misu. I gosti katolici budu u gostima, pa ne odu na misu. “Umjesto da se dogovorimo gdje ćemo otići na misu, svatko za sebe, pa ćemo se naći ili ćemo zajedno otići. Da jedni drugima budemo poticaj, a ne odvraćanje od Gospodina”, do tog životnog primjera zaoštrava fra Josip.
Fra Josip Blažević / Foto: Ines Grbić
A to zato jer nas Isus uči što znači ljubiti, biti Božji, kako i što znači biti kristolik, drugi Krist. Da više ne živim ja, nego Krist živi u meni. Ali svojom snagom to ne možemo. To možemo Kristovom snagom. Isusovim duhom. To se događa u blagovanju euharistije. “Mnogi su slabi, hromi, ne pričešćuju se. Ne razlikuju kruh od Kristovog tijela, vino od Kristove krvi. Nisu došli do te zrelosti. To je nova evangelizacija – iznova otkriti što nam je darovano. Da to dopre do našeg srca. Zato Krist dolazi! Ovo činite meni na spomen. Križ nije dekoracija, nego znak neizmjerne Božje ljubavi. Gledaj u njegove prikovane ruke na križu da nikad ne posumnjaš koliko te Isus voli. Raspeti Gospodin pokazao je na nenadmašiv način svoju ljubav prema nama. To je znak kojega se često trebamo prisjećati.
Križ nije ukras. I kad bezbošci izbacuju križeve, očito je da su bolje razumjeli njegovu snagu i njegovo značenje od nas kršćana.
Križ nije ukras. I kad bezbošci izbacuju križeve, očito je da su bolje razumjeli njegovu snagu i njegovo značenje od nas kršćana. To je znak neizmjerne Božje ljubavi. Nešto bez presedana! Ali nemoj ostati na tom gledanju, nego budi svjedok te njegove ljubavi. Isus nam je dao život besplatno. Ništa ne traži zauzvrat. Dužnik sam pred Bogom. Sami sebe Bogu dugujemo. Čime da se isplatim? Nemamo se čime isplatiti. Čisti dar. Čista ljubav. Tako i vi opraštajte jedni drugima. Tako ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio. Odakle ti pravo da ne oprostiš, ako je tebi toliko oprošteno? Ako si toliku ljubav iskusio, tko ti daje za pravo da je ne dijeliš drugima? Kako drugome mogu uskratiti to malo, ako sam ja primio tako puno? Svojim snagama to ne možemo. Treba nam euharistija, Kristovo tijelo i krv, da kroz nas počne Kristova krv djelovati. Da se dogodi transfuzija Kristove krvi u nama. Da ljubimo kao što je on ljubio, da naše srce kuca kao što je njegovo kucalo. Za svakog čovjeka. Božji posao je da ljubi. Da prašta, jer on je ljubav. A mi smo pozvani biti njegova slika”, potiče fra Josip.
Biblija / Foto: Unsplash
I Koncil kaže kako kršćani svojim neprimjerenim životom Kristovo lice više skrivaju nego otkrivaju te smo zbog toga i mi odgovorni za pojavu sekti i lažnih ponuda. “A trebali bismo biti Božja prisutnost u svijetu koji je toliko izložen krivovjerjima, zabludama. Toliko je nomada, izgubljenih, da im budemo putokaz. Da im damo smjer u životu. Da u nama pronađu smisao života. Nemaju vremena čitati Bibliju – ali naša svetost, ljubav koja zrači iz našeg života, da to drugima daje snagu i entuzijazam. To ljudi pamte. Isus je učitelj ljubavi. Postoje različite škole, fakulteti, ali samo jedan može dati smisao. To je Isusov fakultet ljubavi. To je Isus ustanovio, nama darovao”, poručuje fra Josip.
Molim te, Bože, ozdravi tu osobu. Ako ne ozdraviš, nisi Bog. Ispuni mi tu želju. Ako ne ispuniš, nisi Bog.
Što znači poći za Isusom? “Isus je znao kamo ide. Nije bio izgubljen kao toliki nomadi našeg vremena. Isus je dobro znao i svom odlučnošću ide u Jeruzalem. Zna da ga tamo čeka okrutna smrt. I on sam kaže: Nitko meni život ne oduzima. Ja ga sam od sebe darujem. Sam od sebe ga polažem. Kad je to čuo Petar, usprotivio se: Gospodine, ne dolazi u obzir. Tu sam ja da te zaštitim. A Isus kaže: Odlazi od mene, Sotono. Sveti Petar, prvi papa – može biti prepreka volji Božjoj. Svatko od nas može biti prepreka volji Božjoj. I najsvetiji na zemlji dok živi, može se u danom trenutku pokazati kao prepreka – ako se ispriječimo Božjem planu kojeg On ima, pa kad taj plan vodi i u smrt. U sramotnu smrt. Petrovo je bilo ići za Isusom, kaže Isus. Ne ispred Isusa. Ne poučavati Boga što bi on trebao učiniti. Molim te, Bože, ozdravi tu osobu. Ako ne ozdraviš, nisi Bog. Ispuni mi tu želju. Ako ne ispuniš, nisi Bog. Nemoćan si ili je moja vjera slaba. Prihvatiti i ići za Isusom, ako treba i u neizlječivu bolest, i u agoniju smrti. I u njoj prepoznati Gospodina. Preispitajmo se. Učiniti što je učinila udovica – dati mu sve. Povjeriti mu svoj život. I dužinu trajanja života. Gospodine, budi volja tvoja, da se proslaviš u mom životu, ali i u mojoj smrti. Jer Bog se i u smrti treba proslaviti. Nitko nas ne pripravlja za smrt. Smrt nas zatekne nespremne. Očajavamo. Nedostaje nam tečaj smrti. Škola. Barem neki vikend, kako ću umrijeti. Što ću napraviti kad mi jave dijagnozu: Još par dana, mjeseci. Hoće li me uhvatiti panika, hoću li biti obezglavljen, ili ću doista znati što mi je činiti? Oporučno pismo – kome moja duša pripada, kome se predajem? Kome sam služio za života?” potiče fra Josip.
Bio je rastužen kada su ga pozvali jednoj ženi u bolnici, bila je na samrti, a pokraj nje na bolničkom ormariću vidio je lifestyle ženske časopise. Čime se ona hranila, što je čitala u danima pred prijelaz, Susret… Kakav story iz svijeta poznatih i slavnih osobu (pogotovo tada) može podići? Gdje nam je Isusova priča i gloria?
Ilustracija / Foto: Unsplash
“Isus je pohvalio udovicu koja nije dala puno, nego je dala sve. Isus od nas ne traži puno. On traži sve. To je ljubav. Želi da budemo njegovi sto posto. Ne želi nas dijeliti s vragom. Od presudne je važnosti čitati Božju riječ i hraniti se Božjom riječju. To je Božje ljubavno pismo. Trebam ga razumjeti da bismo ga mogli sprovesti u djelo. Đavao ne želi da razumijemo Božje pismo. Nema fakulteta, škole koju trebaš upisati, a da ne postoji neki uvjet koji treba ispuniti. Ako ne zadovoljim uvjete za upis, ne mogu ući u tu školu. Isus postavlja tri uvjeta, ako želimo biti njegovi učenici.
Ako netko želi biti moj učenik:
- Treba se odreći samoga sebe.
- Uzeti svoj križ i
- Poći za mnom.
Kako se mogu sebe odreći? Gdje god idem, sebe nosim. Pored Biblije, treba čitati i životopise svetaca. Oni su konkretizirali Bibliju, utjelovili Božju riječ. Svaki svetac je utjelovljeni Isus u svom vremenu, u svom prostoru. Živote svetaca možemo podijeliti na dva dijela: prije obraćenja i poslije obraćenja. Granica je – obraćenje. Važan trenutak. To je bio trenutak susreta sa živim Bogom. Od toga trenutka, do tada važne stvari postaju nevažne. Nevažne stvari od toga trenutka postaju važne. Dogodila se inverzija u osobi. Osoba je napravila preokret, snažan zaokret, ide u drugom smjeru”, ističe fra Josip.
Navodi primjer sv. Franje koji prije obraćenja nije bio veliki grešnik. “Ni siromahe nije zanemario. Išao je na misu, živio je u pobožnoj talijanskoj obitelji, ali želio je biti slavan, poznat. Krenuo je u križarsku bojnu, bio je razmetljiv, rastrošan, zabavljao je društvo. Ali to je bio Franjo prije obraćenja koji kaže Ja hoću, ja želim, ja mislim. Ja, ja, ja. Na prvom mjestu je moje ja. Moji projekti. Ja želim biti svećenik, ja želim biti časna sestra, ja se želim udati, ja želim raditi. To su osobe prije obraćenja. To je moje ja na prvom mjestu. Kad se dogodilo obraćenje, a dogodilo se u susretu s Gospodinom, dogodio se preokret. I sv. Franjo kaže: Gospodine, što Ti želiš da ja učinim?. Više nije Franjo na prvom mjestu. Ja želim, ja hoću. Sada je na prvom mjestu Gospodin. Franjo dolazi na drugo mjesto. I pita: Gospodine, što želiš da učinim?. Početak obraćenja je staviti Boga na prvo mjesto u svom životu. Vraćamo se prvoj Božjoj zapovijedi: Ja sam Gospodin Bog tvoj. I tražiti volju Božju. Kaže Isus: Tražite najprije Kraljevstvo Božje. Sve drugo će vam se nadodati. Nemojte brinuti za zdravlje, kako ćete se odjenuti, što ćete jesti, piti. Pa to i pogani traže. Pa zna vaš Otac da to trebate. Ali vi na prvo mjesto stavite Božju stvar. On će vas staviti na prvo mjesto u svom projektu. Odreći se sebe znači Bogu dati prvenstvo u svom životu. Imati za Boga rezervirano vrijeme u svom danu”, potiče fra Josip.
Koji su moji gubavci? Gubavi poslovi od kojih zazirem, bježim, ne prihvaćam. Gubave osobe – može biti bračni drug, dijete, šef na poslu, svekrva, punica. Treba ih prepoznati.
Prvi uvjet – Staviti Boga na prvo mjesto, znači odreći se samoga sebe. “Prestati se klanjati samome sebi. Prestati se hvaliti sa svojim silama. Ja sam to sa svojih deset prstiju napravio. Svih deset su Božji. Sve je dar Božji, zdravlje, zemlja, more, zrak. Obično za njih ne zahvaljujemo. Kad ih izgubimo, onda kažemo: Što sam ti, Bože, ja skrivio? Onda po svaku cijenu tražim tko će mi to vratiti, ne pitam je li liječnik, iscjelitelj, bilo tko. Gdje je tu Bog? To je prvi uvjet kojega Isus stavlja: Ako netko hoće biti moj učenik, neka se odrekne samog sebe.
Drugi uvjet – Neka uzme svoj križ. Lako je nositi tuđe križeve. Ali uzeti svoj križ… U vrijeme sv. Franje postojala je guba, zarazna neizlječiva bolest. Svi su zazirali od gubavaca. Morao je biti izoliran iz društva, nije bilo bolnica. Nosili su veliko zvono u dronjcima. Ako naiđe na nekoga, morali su vikati iz svega glasa: Gubav, gubav!, kako bi ga se klonuli, da drugoga ne bi zarazio. Bio je to tužan život. Sv. Franjo u jednom trenutku imao je osjećaj za siromahe i u sebi je dobio neobičan poticaj. Siromaha kojem je dao milostinju, zagrlio je i poljubio. I u tom trenutku, nestalo je gubavca. On je prepoznao Krista u gubavcu. Uzeti svoj križ. Franjin je bio – gubavac. Mi trebamo pronaći križeve u svom životu. Najprije dijagnosticirati. Koji su moji gubavci? Gubavi poslovi od kojih zazirem, bježim, ne prihvaćam. Gubave osobe – može biti bračni drug, dijete, šef na poslu, svekrva, punica. Treba ih prepoznati. Gubave situacije – netko s kime se nisam pomirio, kome ne mogu oprostiti, s kim godinama ne pričam. To su moji gubavci. Vremena se mijenjaju, situacije su iste. U svakom vremenu možemo ostvariti svetost. Biti Isusov učenik znači prihvatiti svoj križ, onako kao sv. Franjo. Zagrliti ga. Poljubiti, neka me zarazi. Prihvaćanje po svaku cijenu, pa i po cijenu života. Uzeti svoj križ i – Pođi za mnom, kaže Isus.
Foto: Pixabay
A boraviti s Isusom ostvaruje se i po molitvi. Najljepša molitva je kontemplativna molitva, ona znači biti s Bogom. Tada “moj glas više nije bitan. Ta molitva preporađa, oslobađa, opušta te. Kad uđeš u praznu crkvu, sjeti se da je tu Isus i samo želim biti s njim. Kad je izloženo Presveto, zaustavi se u Božjoj prisutnosti”, potiče fra Josip. Svjestan je da nam misli često lutaju, no ohrabruje da se za njih ne hvatamo. Zamislimo da ih stavljamo na svijeću neka gore, tako se tope, nestaju.
Zašto nam brakovi pucaju, vičemo jedni na druge? Mi smo blizu, ali su nam srca daleko. Galamimo. Zaboravili smo biti jedno s drugim. Ne trebaju nam riječi jer se volimo. Znati biti skupa.
“Naše misli su nalik majmunu koje s jednog stabla skače na drugo i nikako ih obuzdati. Nemoj se opterećivati mislima. U hinduizmu, u jogi je važno isprazniti um. Kod nas kršćana nije važno isprazniti, nego um Kristom napuniti. Bogom ga ispuniti. Oni imaju mantre. Mi imamo lijepe kontemplativne molitve: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje srcu svome. Po pregorkoj muci Isusovoj, budi milosrdan nama i cijelome svijetu, koja se može unedogled ponavljati. Kad ujutro ustaneš, reci: Isuse, volim te. Ljubavna molitva. Onaj ‘ko voli, ne dojadi mu slušati Volim te. Ne umori se to ponavljati. To je ludost ljubavi”, kazuje Isusov svećenički romantik. I opet ilustracija. Jedan dječak došao svom ocu rabinu. I kaže mu: ‘Tata, sreo sam nekog čovjeka koji moli. Ali on niti miče ustima niti trepće očima. Kakva je to molitva?’. Kaže mu otac: ‘Sine, kad netko ne zna plivati, pa ga baciš u more, on udara rukama i nogama. A kad zna plivati, on se samo ispruži i uživa’.
“To je kontemplacija. Ne trebaju nam riječi. Možemo se i riječima poslužiti. Ali nam ne trebaju. Stojim pred živim Bogom. I to je dovoljno. Ja stojim pred Njim. Pred Njim kojega volim i koji mene voli. Ja gledam Njega i On gleda mene. Ne treba izmišljati neke silne riječi. U ljubavi je dovoljno biti s ljubljenom osobom. Zašto nam brakovi pucaju, vičemo jedni na druge? Mi smo blizu, ali su nam srca daleko. Galamimo. Zaboravili smo biti jedno s drugim. Ne trebaju nam riječi jer se volimo. Znati biti skupa. To počinje od zajedničke obiteljske molitve. Biti s Bogom. Biti jedni s drugima. Tu ljubav raste. Nemoj pričati o nekim mističnim iskustvima, da u tvom bratu ne funkcionira, nemaš vremena za bračnog druga. Savršenstvo se sastoji od sitnica. Ali savršenstvo nije sitnica. To je velika stvar. Potrebno je tim sitnicama vratiti pravo mjesto. Čitav život da postane kontemplacija”, potiče fra Josip.
Opet poticaj iz života. Francuski isusovac Pierre Teilhard de Chardin jedne večeri želio je slaviti misu, a ništa nije imao uza se. Bio je na moru. Vidio je plavetnilo mora i veliko sunce koje zalazi, baca svoje svjetlo na more. I kaže on: Nemam kaleža, a nemam ni hostije, ni vina. Bože, ovo neka bude kozmička misa. Ovo more neka bude kalež, a ovo sunce hostija i neka te slavi po cijelom svemiru sva tvoja ljepota. Znajmo se diviti toj Božjoj ljepoti. Gdje možemo kupiti ta iskustva? Koliko mi imamo sunca i lijepoga da po njima znamo slaviti Boga? Ali da znamo slaviti i po križevima. Da znamo hvaliti Boga po svemu što nam se događa”, naglašava fra Josip.
Foto: Unsplash
Ističe da je najvažnija zadaća vjernika laika da otkriju revolucionarnu novost koja proizlazi iz sakramenta krštenja (Christifideles laici, Ivan Pavao II.). “Da otkrijemo što smo u sakramentu krštenja primili. Svaka naša obnova vraća nas na sakrament krštenja. Svi kasniji redovi koje smo primili nadogradnja su onoga što smo primili u sakramentu krštenja. Da posvijestimo – Ja sam dijete Božje. Srodnik, u srodstvu sam s Bogom. U krvnom srodstvu. I to se događa po transfuziji, po sakramentu svete euharistije. To je jako važno. Žalosno je kad imamo kršćane koji se ne pričešćuju i ne idu na misu. Koji nisu shvatili što nam se tu daruje. Tu je naša snaga. Kristovo tijelo i krv nas preobražavaju. Da budemo nova stvorenja. Da na ovom svijetu živimo drugačije od ljudi ovoga svijeta, drugačijim mentalitetom i razmišljanjem. Oslobođeni straha i neznanja. Primiti sakrament krštenja znači biti pitan želiš li postati svet. Zato si na zemlji. Nije bitno koliko godina živiš, nego jesi li postao svet”, poručuje fra Josip Blažević.
Obično ga poimamo kao stručnjaka koji ima i zna sve odgovore glede New agea, krivovjerja i alternativnih zabluda. Pomisliš da će dati neko lako rješenje kako osobu izbaviti iz bolesti, kraja. A fra Josip poručuje – treba moći i htjeti biti s Kristom i u agoniji, smrti. U svakoj životnoj situaciji Boga slaviti i proslavljati. Lijepo je upoznati fra Josipa i kao Kristovog romantičara – svećenika zaljubljenoga u euharistiju i Raspetoga. Jer, Isus je i smrt porazio. I zato – On će doći i dolazi…
Gospodine, oprosti nam za svako naše Dođi, ali nemoj žuriti. Oprosti nam za taj nedostatak ljubavi prema tebi koji si umro iz ljubavi prema nama.
Hvala ti za još jedno došašće kada nam se u vjeri u tebe, ljubavi za tebe i s tobom, jačati. Hvala ti što si beskrajno strpljiv s našim (stalnim) radovima na cesti…