Piše: o. Danijel Čolo, karmelićanin

Prva nedjelja došašća u svojim čitanjima poziva nas da se otvorimo dimenziji spasenja koje dolazi u trenutku kada se najmanje nadamo i za one koje to najmanje očekujemo. Da bi smo prepoznali taj trenutak, potrebna je bistrina uma, srce slobodno od različitih gorčina i stav kreposti nade prema vrhunaravnom dobru. Navedenih točki nema bez dimenzije obraćenja.

Duh Sveti nuka nas neprestano da se vratimo u Očev dom (usp. Lk 15, 17-20). Došašće je prigoda da pomnije ispitujem savjest i da to ispitivanje prihvatim kako zadatak osobnoga života. Ispita savjesti nema bez čina poniznosti.

Nosim kršćansko ime. Ima li propusta koje sam učinio, a zaogrnut sam krsnom milosti? Član sam mističnog Tijela Kristova – Crkve. Je li moji/naši propusti i grijesi pripadaju Crkvi kao mističnom Tijelu? 

Pozvani smo pomno razlučiti otajstvo Crkve koja je sveta, bez grijeha, ali nije bez grešnika. Grijeh prekida duhovno zajedništvo i čini nas neplodnima za djelovanje. U svakodnevnici, neprestance se izmjenjuju svjedočenje i sablazan, s toga neprestano vršimo pokoru i obnovu svoga bića.

Smisao pokore obznanjuje činjenicu da zlo nema zadnju riječ. Sve što je ranjeno može se i zaliječiti Otkupiteljevom milošću. Često nam se „trlja na nos“ kolektivna krivnja klerikalno obojena. Oni koji misle iskoristiti ispit savjesti kao sustavno optuživanje protiv Crkve nalaze se izvan nakane milosrdne ljubavi. Ispit savjesti čine radost i zahvaljivanje obasjane svjetlom vjere.

Nas kršćane sjedinjuje solidarnost koja obuhvaća cijelu Crkvu. Grijesi koji se čine nanose ranu, kako pojedincu, tako i Crkvi. Grijeh je čin odbijanja da se čovjek podvrgne Bogu. Prekid odnosa s Bogom dovodi do urušavanja unutarnje ravnoteže: u dubini bića javljaju se suprotivštine i sukobi. Ta rušilačka snaga ne zaustavlja se samo na pojedincu koji čini grijeh. Pokidana osoba u sebi unosi nemir s onima s kojima živi. Grijeh čini pojedinac i on se ne može izravno pripisati skupini ili zajednici, no ne znači da zajednica ili skupina nema udjela u nastanku grijeha. Osoba može biti uvjetovana raznim izvanjskim čimbenicima zajednice, s toga nije svejedno kako kao  kršćani, u smislu zajedništva, živimo. Duša koja se uzdiže u krepostima, uzdiže i zajednicu. Duša koja se potamnjuje, potamnjuje i Crkvu. Na osnovu toga svaki je grijeh na neki način društven.

Apostol Pavao u poslanici Rimljanima (usp. 13, 11-14) snažno ocrtava što je potrebno činiti. Mogli bi smo njegovu uputu opisati na slijedeći način: grijeh je udar na bližnjega, povreda prava čovjeka. U korijenu grijeha koje Apostol u poslanici nabraja nalaze se ljudi grešnici koji se trebaju obratiti, jer osoba je sposobna za obraćenje. Pripravnost na koju nas i sam Gospodin poziva (usp. Mt 24, 37-44) nije za neko sutra, već sada. Ne kockajmo se s Božjom milošću, već djelujmo odmah po zakonu Gospodnjem kako nam kradljivac (Sotona) ne bi potkopao temelje.