Posljednje nedjelje u liturgijskoj godini slavi se svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja. Ona nam želi poručiti da je čitava ljudska povijest svoje ispunjenje pronašla u Isusu Kristu. Osim toga, ova nas svetkovina potiče da razmotrimo kakvo je zapravo to Kristovo kraljevanje i u čemu se ono sastoji te što znači za nas vjernike kad kažemo da je Krist Kralj. 

Kad danas kažemo da je netko kralj, onda to obično vežemo uz vlast, moć, bogatstvo, luksuz i tome slično, razmatrajući tako ulogu kralja u jednom političko-pravnom kontekstu, u kojem kralj ima vlast upravljanja. Mogli bismo reći da je to nekakva prva slika i predodžba koja je vezana uz današnje poimanje kralja i kraljevanja. Slično je bilo i poimanje Isusovih suvremenika, koji su uz kraljevanje prvenstveno vezali moć i vlast upravljanja. Da Isusovi suvremenici nisu razumjeli o kakvu je kraljevstvu Isus govorio, kazuje nam i činjenica da su mu se podrugivali, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, i narod i glavari i vojnici, pa čak i jedan od zločinaca koji je bio prikovan pored Isusa na križ. Za sve njih je bilo nepojmljivo da kralj bude bespomoćno razapet na križ jer je po njihovu poimanju kraljevanje bilo vezano uz moć i silu. 

Isusovo kraljevstvo nadilazi sva dotadašnja svjetska i politička kraljevstva i ukazuje na nadnaravnu i božansku stvarnost. Isus navješćuje kraljevstvo Božje, kraljevstvo mira, ljubavi, pravednosti i praštanja.

Međutim, Isus ruši njihove predodžbe o kraljevstvu i kraljevanju te donosi jedno sasvim novo razumijevanje kraljevstva. Isusovo poimanje kraljevstva i kraljevanja u potpunosti je drukčije od poimanja njegovih suvremenika. Njegovo kraljevstvo nadilazi sva dotadašnja svjetska i politička kraljevstva i ukazuje na nadnaravnu i božansku stvarnost. Isus navješćuje kraljevstvo Božje, kraljevstvo mira, ljubavi, pravednosti i praštanja. On je Kralj i kraljuje, ali ne na način ovozemaljskih kraljeva. Isus svoje kraljevanje prikazuje u svojoj žrtvi na križu koja je pomirnica za naše grijehe. Njegovo kraljevanje vezano je uz Križ, kojim donosi spasenje svim ljudima. Kraljevstvo Božje koje je Isus naviještao upravo se realizira u njegovoj smrti na križu. Križem uspostavlja Kraljevstvo, ostavljajući po strani ljudska očekivanja i mjerila. I dok zemaljski kraljevi misle prvenstveno na sebe i svoju moć kraljevanja, Isus u svome kraljevanju misli na druge, ne spašava sebe, nego druge i na taj način vrši svoje poslanje. Uočavamo ovdje jednu važnu činjenicu: Isus nije došao da spasi sebe. Štoviše, došao je da izgubi sebe, a da spasi nas ljude. Isus, dakle, kraljuje, ali na pomalo čudan i neobičan način, nimalo očekivan od strane ljudi. Isus je Kralj i u muci i na križu te na taj način očituje božansku moć – i to ljubavlju, praštanjem i žrtvom. Stoga kraljevstvo Božje i način na koji Isus kraljuje nadilaze ne samo ljudska poimanja kraljevstva, nego i ovozemaljske granice toga kraljevstva. 

Takav Isusov način kraljevanja, po kome dolazi spasenje, prepoznao je drugi razbojnik koji je bio zajedno sa Isusom razapet. On uočava svoja loša djela i svjestan je da su on i prvi razbojnik zaslužili kaznu, ali da je Isus nevin i pravedan te da ničim ne zaslužuje biti tako kažnjen. I dok prvi razbojnik staje na stranu podrugljivaca, izrugujući se Isusu i njegovu kraljevstvu, drugi ga prekorava zbog toga jer je svjestan svoje krivice, ali i Isusova kraljevanja, kao i svoga mogućeg spasenja: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« Za drugoga razbojnika evanđelist Luka ne kaže da je dobar, ali iz njegova postupka uočavamo da je on onaj koji vjeruje i zato je njegov vapaj uslišan, jer vjeruje u spasenje i vapi za Isusovom blizinom. Svjestan svoje grešnosti, stavlja se u Isusove ruke i želi biti s njim i u njegovoj blizini.  

Upravo ova scena, koju nam donosi evanđelist Luka, s dvojicom razbojnika koji su bili razapeti pored Isusa na križu, ukazuje nam i na činjenicu kako mi kao kršćani možemo živjeti svoju vjerničku i kršćansku stvarnost: ili stati u zbor podrugljivaca ili pak biti svjesni svoje slabosti i grešnosti, kao i činjenice da smo potrebiti milosti i spasenja koje nam dolazi od Isusa. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed dr. sc. Antuna Japundžića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.